Razvoj informacionih tehnologija je omogućio elektronsko poslovanje, pa kompanije iz država u kojima se carinski postupak u potpunosti odvija u bespapirnom režimu, često radi sprovođenja izvoznog postupka izdaju samo elektronske dokumente, kao što je elektronski račun, što uvoznike dovodi u nepovoljan položaj pri sprovođenju uvoznog carinskog postupka u Republici Srbiji.
Članom 170. Uredbe o carinski dozvoljenom postupanju s robom („Sl. glasnik RS”, br. 93/2010, 63/2013, 145/2014, 95/2015 i 44/2016 – u daljem tekstu: Uredba) predviđeno je da je deklarant dužan da nadležnom carinskom organu, uz deklaraciju za stavljanje robe u slobodan promet, priloži i račun (fakturu) i ostale trgovačke isprave na osnovu kojih je prijavljena carinska vrednost robe. Ista obaveza je članom 172. Uredbe propisana i pri sprovođenju postupaka carinskog skladištenja, aktivnog oplemenjivanja, privremenog uvoza i prerade pod carinskom kontrolom.
S obzirom na to da državna uprava Republike Srbije pri sprovođenju postupaka iz svoje nadležnosti najčešće još uvek zahteva da potrebna dokumenta budu dostavljena u papirnom obliku, tako i carinski službenici pri kontroli sprovođenja uvoznog postupka zahtevaju da račun bude u papirnom obliku.
Ovakva praksa stvara probleme deklarantu kada u uvoznom carinskom postupku želi da se pozove na račun izdat u elektronskom obliku, bilo radi utvrđivanja vrste, količine i vrednosti robe, bilo radi korišćenja pogodnosti predviđenih ugovorima o slobodnoj trgovini. Da podsetimo, predviđena je mogućnost da u cilju deklarisanja preferencijalnog porekla robe izvoznik na fakturi može dati izjavu koja predstavlja dokaz o poreklu robe, koji uvozniku omogućava da plati carinske dažbine po stopi od 0% ili stopi koja je niža od redovne (MFN) carinske stope propisane Carinskom tarifom. Ukoliko vrednost pošiljke ne prelazi iznos od 6.000,00 €, može se dati „obična” svojeručno potpisana izjava čiji je tekst propisan predmetnim sporazumom o slobodnoj trgovini, a ukoliko je vrednost veća, izjavu može dati samo lice koje ima status ovlašćenog izvoznika, pri čemu u određenim situacijama ova izjava ne mora biti svojeručno potpisana.
Članom 4. Zakona o elektronskom dokumentu („Sl. glasnik RS”, br. 51/2009) propisano je da se elektronskom dokumentu ne može osporiti punovažnost ili dokazna snaga samo zato što je u elektronskom obliku, a ako je propisom utvrđen pismeni oblik kao uslov punovažnosti pravnog akta, pravnog posla ili druge pravne radnje, odgovarajući elektronski dokument potpisuje se kvalifikovanim elektronskim potpisom.
Carinskim zakonom („Sl. glasnik RS”, br. 18/2010, 111/2012, 29/2015 i 108/2016) nije isključena mogućnost da se u carinskom postupku koristi i račun izdat u elektronskom obliku, a članom 176. Uredbe predviđeno je da se isti može odobriti pod uslovima i na način koji odredi carinski organ, kao i da se dokumenta potrebna za prijavljivanje robe za carinski postupak obrađuju i podnose elektronskim putem.
Iako Uprava carina nije izdala odgovarajuće obavezujuće instrukcije kojima bi se propisali potrebni uslovi i bliže pojasnio način korišćenja računa izdatog u elektronskom obliku u uvoznom carinskom postupku, može se zaključiti da se takav račun može koristiti ukoliko je potpisan kvalifikovanim elektronskim potpisom.
Takođe, valjanim dokazom o preferencijalnom poreklu robe mogu se smatrati i izjave date na elektronskoj fakturi, ukoliko su sačinjene od strane ovlašćenog izvoznika i ukoliko ispunjavaju sledeće uslove:
1) da je izjava data u formi propisanoj sporazumom o slobodnoj trgovini koji se u konkretnom slučaju primenjuje, i
2) da ju je dao ovlašćeni izvoznik kog su carinski organi zemlje izvoznice ovlastili da ne mora svojeručno da potpisuje date izjave.
Samo saznanje da je u carinskom postupku dozvoljena upotreba računa izdatog u elektronskom obliku, ne rešava sve probleme uvoznika, jer carinski organi insistiraju na prilaganju originalnih dokumenata, pa se uvoznici suočavaju s novim problemima, tj. kako elektronski račun priložiti uz deklaraciju kad isti nema materijalni (papirni) oblik, odnosno šta uraditi da bi se odštampani papirni prikaz računa izdatog u elektronskom obliku smatrao originalom.
Više akata Uprave carina nalaže carinskim službenicima da, radi utvrđivanja vrste, količine i vrednosti robe, zahtevaju od deklaranta prilaganje originalnih dokumenata. Kako je za sada omogućeno samo elektronsko podnošenje carinskih isprava, ali ne i prateće dokumentacije, svi prateći dokumenti se moraju podneti u papirnom obliku.
Aktom Uprave carina, broj 148-03-030-02-65/2011 od 3. 6. 2011. godine, propisano je da je uz deklaraciju potrebno podneti originalni dokaz o poreklu robe u slučaju kada se zahteva primena sporazuma o slobodnoj trgovini, što znači da je neophodno podneti original fakture na kojoj je data izjava o poreklu robe.
Članom 2. Zakona o elektronskom dokumentu propisano je da se elektronski dokument koji je izvorno nastao u elektronskom obliku smatra originalom.
Elektronski dokument, shodno članu 7. Zakona o elektronskom dokumentu, ne može imati kopiju u elektronskom obliku, a kopija elektronskog dokumenta na papiru izrađuje se overom štampanog primerka spoljne forme prikaza elektronskog dokumenta i mora da sadrži oznaku koja ukazuje na to da se radi o kopiji elektronskog dokumenta.
Overu kopije može obaviti ovlašćeno lice organa vlasti ukoliko se radi o elektronskom dokumentu nastalom u okviru nadležnosti i ovlašćenja određenog organa vlasti, odnosno ovlašćeno lice pravnog lica ili preduzetnik ukoliko se radi o elektronskom dokumentu vezanom za delatnost pravnog lica, odnosno preduzetnika. Ovlašćeno lice svojeručnim potpisom i pečatom potvrđuje istovetnost kopije elektronskog dokumenta na papiru sa spoljnom formom prikaza elektronskog dokumenta.
Takva kopija originalnog elektronskog dokumenta ima dokaznu snagu originala, odnosno overenog prepisa tog dokumenta. Stoga papirna kopija elektronske fakture, ispravno i od ovlašćenog lica overena, u carinskom postupku proizvodi isto pravno dejstvo kao i originalni papirni dokument.
U praksi se postavilo i pitanje kako račun izdat u elektronskom obliku treba da izgleda, odnosno koje sve podatke mora da sadrži, jer domaćim carinskim propisima i važećim sporazumima o slobodnoj trgovini nisu propisani obavezni elementi koje takav račun izdat od strane stranog lica/prodavca treba da sadrži.
Članom 2. Zakona o elektronskom dokumentu precizirano je da elektronski dokument jeste skup podataka sastavljen od slova, brojeva, simbola, grafičkih, zvučnih i video zapisa, sadržanih u podnesku, pismenu, rešenju, ispravi ili bilo kom drugom aktu koji sačine pravna i fizička lica ili organi vlasti, radi korišćenja u pravnom prometu ili u upravnom, sudskom ili drugom postupku pred organima vlasti, ako je elektronski izrađen, digitalizovan, poslat, primljen, sačuvan ili arhiviran na elektronskom, magnetnom, optičkom ili drugom mediju.
Ukoliko se tačnost navedenih podataka ne dovodi u pitanje, a uzimajući u obzir pravila za utvrđivanje carinske vrednosti robe, Pravilnik o obliku, sadržini, načinu podnošenja i popunjavanja deklaracije i drugih obrazaca u carinskom postupku („Sl. glasnik RS”, br. 7/2015, 45/2015, 56/2015, 88/2015 i 33/2016) i član 42. Zakona o porezu na dodatu vrednost („Sl. glasnik RS”, br. 84/2004… i 7/2017), može se zaključiti da račun koji je izdat u elektronskom obliku radi sprovođenja uvoznog carinskog postupka, treba da sadrži bar sledeće podatke:
1) naziv i adresu izdavaoca računa;
2) naziv i adresu primaoca računa (po mogućnosti i PIB uvoznika ili primaoca);
3) mesto i datum izdavanja i redni broj računa;
4) vrstu i količinu isporučenih dobara ili vrstu i obim usluga (uključujući i uslove isporuke, tj. „paritet”);
5) cenu u valuti po jedinici mere i ukupnu vrednost;
6) datum prometa dobara i usluga;
7) visinu ostvarenih popusta i visinu avansnih plaćanja (ukoliko su ugovoreni);
8) iznos poreske osnovice, poresku stopu koja se primenjuje i iznos PDV-a (ukoliko je to predviđeno propisima države u kojoj je izvoznik poreski obveznik);
9) napomenu da se za promet dobara i usluga primenjuje sistem naplate.