Izmenjene i dopunjene odredbe Zakona o porezu na dobit pravnih lica u oblasti oporezivanja transakcija među povezanim licima – transferne cene, na snazi su već duže od godinu dana. Postoje, međutim, brojne nedoumice, dileme i poteškoće koje se vezuju za njihovu primenu. U ovom tekstu dajemo odgovore na neka od najčešćih pitanja i dilema koji se javljaju kod poreskih obveznika u vezi s primenom zakonskih i podzakonskih propisa u oblasti transfernih cena, uz nekoliko ilustrativnih primera
#1 Šta su zapravo transferne cene?
Transferna cena je ona cena (iznos) koju privredno društvo kao poreski obveznik naplaćuje/plaća za dobra, usluge ili bestelesne stvari (naknada za prava intelektualne svojine) zavisnom društvu ili drugom s njim povezanom privrednom društvu, odnosno povezanom licu (bilo da je ono fizičko ili pravno lice). U situaciji kad je taj iznos nerealan, transferna cena je suprotna ceni „van dohvata rukeˮ (transfer dobara, usluga ili prava intelektualne svojine između nezavisnih, nepovezanih kompanija).
Tako, na primer, kad su dobra, usluge ili prava intelektualne svojine kompanije prodavca precenjeni, dobit kompanije kupca je smanjena, a dobit kompanije prodavca je povećana. Kompanija kupac iskazuje umanjenu dobit, odnosno veće troškove.
Transferne cene nisu ugovorene na slobodnom, otvorenom tržištu i mogu da odstupaju od cena koje ugovaraju nepovezani trgovinski partneri u uporedivoj transakciji pod jednakim okolnostima.
#2 Kako funkcionišu transferne cene na međunarodnom tržištu?
Transferne cene se posebno vezuju za poslovanje multinacionalne kompanije (MNK), u situaciji kada domaća filijala realocira dobit u zemlju sedišta matične kompanije ili neku drugu zemlju koja ima status poreskog raja, u kojoj se nalazi druga povezana kompanija. Motiv poslovanja MNK po transfernim cenama ogleda se u tome da se dobit oporezuje po što nižim poreskim stopama, da se koriste određene poreske olakšice, kao i pogodnosti iz ugovora o izbegavanju dvostrukog oporezivanja.
#3 Koji je odnos transfernih cena i konsolidovanih subjekata?
Sistem transfernih cena kod konsolidovanih subjekata značajan je za postizanje njihovih finansijskih ciljeva. Kod ovih subjekata transferne cene su važne jer direktno utiču na prihode, troškove (rashode), odnosno dobit određenog centra, odnosno filijale. Povećanje profitabilnosti centra povećava profitabilnost konsolidovanog subjekta.
#4 Šta čini „novuˮ regulativu transfernih cena u Srbiji?
Regulativu transfernih cena u Srbiji, u najužem smislu, čine sledeća akta:
1) Zakon o porezu na dobit pravnih lica („Sl. glasnik RSˮ, br. 25/2001, 80/2002, 80/2002 – dr. zakon, 43/2003, 84/2004, 18/2010, 101/2011, 119/2012, 47/2013, 108/2013, 68/2014 – dr. zakon i 142/2014; čl. 59, 60, 61, 61a i 61b, u daljem tekstu: ZPDPL);
2) Pravilnik o transfernim cenama i metodama koje se po principu „van dohvata rukeˮ primenjuju kod utvrđivanja cene transakcija među povezanim licima („Sl. glasnik RSˮ, br. 61/2013 i 8/2014, u daljem tekstu: Pravilnik);
3) Smernice o transfernim cenama za multinacionalne kompanije i poreske uprave Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), kao izvor na koji se poziva i sâm Zakon o porezu na dobit pravnih lica u članu 61a (u daljem tekstu: Smernice OECD).
#5 Kada poreski obveznik poreza na dobit pravnih lica treba da obrati pažnju na transferne cene?
Kompanije (privredna društva kao poreski obveznici) treba da obrate pažnju na transferne cene kada se u njihovom poslovanju javlja poresko-pravni odnos povezanosti s drugim privrednim društvima, odnosno pravnim licima, ali i u situaciji kada se odnos povezanosti formira i na relaciji: poreski obveznik kao pravno lice – fizičko lice.
#6 Kada je poreski obveznik dužan da u svom poreskom bilansu posebno prikaže transferne cene?
Prema ZPDPL-u, poreski obveznik je dužan da transakcije s povezanim licima – transferne cene – posebno prikaže u svom poreskom bilansu (član 60. st. 1). Dakle, obaveza prikazivanja transfernih cena poreskog obveznika javlja se u sledećim situacijama:
1) neposredno (direktno) ili posredno (indirektno) učešće jedne kompanije u upravljanju, odnosno kontrola nad upravljanjem i kontrola kapitala nad drugim preduzećem;
2) indirektno ili direktno učešće istih lica u upravljanju, kontroli ili kapitalu dva preduzeća, i
3) povezanost fizičkih lica sa obveznikom kao njegovih srodnika pod određenim uslovima.
# 7 Kako se analizira odnos povezanosti poreskog obveznika s licima koje navodi ZPDPL?
U ZPDPL-u transferna cena se određuje kao cena nastala u vezi s transakcijama sredstvima ili stvaranjem obaveza među povezanim licima (član 59. st. 1). Licem povezanim sa obveznikom smatra ono fizičko ili pravno lice u čijim se odnosima sa obveznikom javlja mogućnost kontrole ili značajnijeg uticaja na poslovne odluke (član 59. st. 2).
U slučaju posrednog ili neposrednog posedovanja najmanje 25% akcija ili udela smatra se da postoji mogućnost kontrole nad obveznikom (član 59. st. 3). Pored slučaja predviđenog u st. 3. ovog člana, mogućnost značajnijeg uticaja na poslovne odluke postoji i kada lice posredno ili neposredno poseduje najmanje 25% glasova u obveznikovim organima upravljanja (član 59. st. 4).
Licem povezanim sa obveznikom smatra se i ono pravno lice u kome, kao i kod obveznika, ista fizička ili pravna lica neposredno ili posredno učestvuju u upravljanju, kontroli ili kapitalu, na način predviđen u st. 3. i 4. ovog člana (član 59. st. 5).
Prema članu 59. st. 6. ZPDPL-a, licima povezanim sa obveznikom, u smislu ovog zakona, smatraju se bračni ili vanbračni drug, potomci, usvojenici i potomci usvojenika, roditelji, usvojioci, braća i sestre i njihovi potomci, dedovi i babe i njihovi potomci, kao i braća i sestre i roditelji bračnog ili vanbračnog druga lica koje je sa obveznikom povezano na način predviđen u st. 3. i 4. ovog člana.
#8 Da li se Republika, autonomna pokrajna i jedinica lokalne samouprave smatraju pravnim licima za svrhu primene odredaba članova koje se vezuju za transferne cene?
Najnovijim izmenama i dopunama ZPDPL-a, određeno je da se za svrhu primene pravila o transfernim cenama među povezanim licima, prikazivanja transakcija u poreskom bilansu, primene metoda utvrđivana cena „van dohvata rukeˮ i dr. (čl. 59–61. ZPDPL-a) Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave, ne smatraju pravnim licima (član 61b ZPDPL-a).
Prethodno rešenje bilo je drugačije. Tako je prema mišljenju Ministarstva finansija, br. 413-00-00056/2014-04 od 13. 2. 2014. godine, obveznik poreza na dobit u čijem kapitalu, odnosno organima upravljanja Republika Srbija, autonomna pokrajna ima učešće od najmanje 25%, bio dužan da transferne cene – transakcije među povezanim licima posebno iskaže u svom poreskom bilansu. Ukidanjem ovakve odredbe, poreskim obveznicima je u značajnoj meri olakšano utvrđivanje svojstva povezanih pravnih lica preko države.
#9 Koje metode su na raspolaganju kod utvrđivanja cene transakcija među povezanim licima?
U članu 61, ZPDPL predviđa sledeće metode utvrđivanja cena „van dohvata rukeˮ:
1) metoda uporedive cene na tržištu;
2) metoda cene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu (metoda troškova uvećanih za bruto maržu);
3) metoda preprodajne cene;
4) metoda transakcione neto marže;
5) metoda podele dobiti;
6) bilo koja druga metoda kojom je moguće utvrditi cenu transakcije po principu „van dohvata rukeˮ, ukoliko primena prethodno navedenih metoda nije moguća ili je ta druga metoda primerenija okolnostima slučaja od prethodno navedenih metoda.
Ovim metodama se utvrđuje da li privredno društvo – poreski obveznik obavlja nepristrasne transakcije u skladu sa zakonom – standardom „van dohvata rukeˮ. Važno je utvrditi metode obračuna transakcija koje se obavljaju po transfernim cenama, a koje su predmet oporezivanja, odnosno da li su i u kojoj meri obuhvaćene osnovicom poreza na dobit korporacija, kao i koji se prihodi i/ili rashodi i do kog nivoa u tu svrhu priznaju.
#10 Kada i koju metodu utvrđivanja cena „van dohvata rukeˮ koristiti?
Poreski obveznik bira metodu za analizu transfernih cena na nivou vrste transakcije. Ukoliko je potrebno, u pojedinim slučajevima, moguće je koristiti kombinaciju nekoliko metoda, kako bi se ostvarila razumna procena rezultata u skladu s principom „van dohvata rukeˮ.
Za analizu transfernih cena obveznik je dužan da izabere najprimereniju metodu utvrđivanja cene transakcija po principu „van dohvata rukeˮ, odnosno metodu koja najbolje odgovara okolnostima svakog konkretnog slučaja (član 10. st. 2. Pravilnika – pravilo izbora najbolje, najpodesnije metode). Prilikom koncipiranja politike transfernih cena, poreskom obvezniku, odnosno kompaniji ostavljen je izbor između navedenih metoda, s obzirom na činjenice i konkretne poslovne okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Dakle, iako su metode navedene određenim redosledom, hijerarhija metoda koju je predviđao prethodni zakon ukinuta je.
Prema odredbama Pravilnika, u primeni metoda utvrđivanja cena „van dohvata rukeˮ, najlakše rešenje za poreskog obveznika uvek je primena interne uporedive cene, odnosno kada poreski obveznik istu (sličnu) transakciju realizuje i s povezanim i s nepovezanim licem. Kad takvih transakcija nema, poreski obveznik pribavlja podatke o nezavisnim, nepovezanim kompanijama koje obavljaju slične transakcije (sličnost predmeta transakcije), na sličnim tržištima i po sličnim uslovima. No, i dalje ostaje otvoreno pitanje dostupnosti takvih podataka.
U određivanju „cena van dohvata rukeˮ dobara (robe) najviše se koristi metoda uporedive cene na tržištu, metoda cene koštanja uvećana za uobičajenu maržu, zatim metoda preprodajne cene, metoda transakcione neto marže, ostale metode, i na kraju metoda podele dobiti.
U određivanju transfera cena „van dohvata ruke” usluga, koriste se metode cena koštanja uvećane za uobičajenu maržu, zatim metode uporedivih cena na tržištu, i ostale metode.
Za finansijske transakcije koriste se metode uporedivih cena na tržištu, odnosno metode uporedivih nekontrolisanih transakcija (metoda koja se koristi u praksi određivanja transfernih cena u SAD). Isto važi i za transfer prava intelektualne svojine.
#11 Zašto prvo koristiti tradicionalne metode i da li te metode predstavljaju „sigurnu lukuˮ za poreskog obveznika?
Tradicionalne metode za utvrđivanje cena „van dohvata rukeˮ (metoda uporedive cene na tržištu; metoda cene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu i metoda preprodajne cene) najrazvijeniji su način i postupak za utvrđivanje nezavisnih cena. Istorijski su prve nastale i to su primarne, osnovne metode za utvrđivanje cena „van dohvata ruke”.
Prednosti tradicionalnih metoda su nesumnjive, te mogu predstavljati „sigurnu lukuˮ za poreskog obveznika. No, složenost poslovne prakse i poslovnog života dovela je do nastanka nekih novih metoda, koje se upravo zbog kompleksnosti poslovnog života u određenim slučajevima mogu pokazati kao delotvorne. Kad nema kvalitetnih i pouzdanih podataka i informacija koje čine osnov primene tradicionalnih metoda, poreski obveznik razmatra primenu druge metode.
#12 Koje su još obaveze poreskih obveznika u vezi s transfernim cenama?
Pored obaveze da transakcije s povezanim licima posebno prikaže u svom poreskom bilansu, poreski obveznik je dužan da priloži dokumentaciju o transfernim cenama u formi izveštaja u skladu s Pravilnikom. U dokumentaciji se posebno prikazuje vrednost istih transakcija po cenama koje bi se ostvarile na tržištu takvih ili sličnih transakcija da se nije radilo o povezanim licima (princip „van dohvata rukeˮ), ukoliko je imao transakcije s povezanim licima u smislu člana 59. ZPDPL-a. Dokumentacija je osnova koja sadrži argumentaciju, neophodnu za analizu transfernih cena i njihove usklađenosti s načelom „van dohvata ruke”.
Dokumentacija (Izveštaj o transfernim cenama) naročito sadrži:
– analizu grupe povezanih lica kojoj pripada obveznik;
– analizu delatnosti;
– funkcionalnu analizu;
– izbor metoda za proveru usklađenosti transfernih cena s cenama utvrđenim po principu „van dohvata ruke”;
– zaključak;
– priloge.
Prema Pravilniku, poreski obveznik uz poreski bilans podnosi dokumentaciju o transfernim cenama u formi izveštaja, odnosno izveštaja u skraćenom obliku (član 2. Pravilnika).
#13 Šta je izveštaj u skraćenom obliku i kada se on podnosi?
Najznačajnija izmena, odnosno dopuna Pravilnika, za poreske obveznike jeste podnošenje izveštaja u skraćenom obliku. Tako, poreski obveznik može podneti izveštaj u skraćenom obliku za transakcije s povezanim licima, osim za zajmove i kredite, koje ispunjavaju jedan od sledeća dva uslova (član 2. st. 3. Pravilnika):
1) da je transakcija s povezanim licem jednokratna u godini za koju se podnosi poreski bilans i da njena vrednost nije veća od vrednosti prometa za koju je zakonom koji uređuje porez na dodatu vrednost propisana obaveza evidentiranja za porez na dodatu vrednost (jedna transakcija s povezanim licem);
2) da ukupna vrednost transakcija s jednim povezanim licem u toku godine za koju se podnosi poreski bilans nije veća od vrednosti prometa za koju je zakonom koji uređuje porez na dodatu vrednost propisana obaveza evidentiranja za porez na dodatu vrednost.
Izveštaj u skraćenom obliku podnosi se za sve transakcije i sadrži podatke o svakoj od tih transakcija, posebno (član 2. st. 4. Pravilnika):
1) opis transakcije;
2) vrednost transakcije;
3) povezano lice s kojim je transakcija izvršena.
Ovi podaci odnose se na: opis, deskripciju transakcije (objašnjenje, na primer, kupovina, prodaja, pružanje usluga, primanje usluga), vrednost transakcije (prema fakturi) i na činjenicu određivanja povezanog lica s kojim je transakcija izvršena.
Shodno prethodno navedenim odredbama Pravilnika u vezi sa izveštajem u skraćenom obliku, poreski obveznik podnosi izveštaj u skraćenom obliku u situaciji kada ukupna vrednost transakcija s jednim povezanim licem u toku godine za koju se podnosi poreski bilans nije veća od 8.000.000 dinara.
U slučaju podnošenja izveštaja u skraćenom obliku za navedene vrste transakcija, poreski obveznik ne mora da izvrši korekcije u poreskom bilansu, te uskladi njegove transferne cene s cenama „van dohvata rukeˮ. Takođe, u tom smislu kod utvrđivanja cene transakcije po principu „van dohvata rukeˮ poreski obveznik ne primenjuje metode navedene u članu 61. Zakona, već samo podnosi izveštaj u skraćenom obliku u skladu s navedenim odredbama Pravilnika.
Između nuklearne fizike i transfernih cena
Džerold Rošvald je napisao: „Nuklearna fizika je mnogo jednostavnija od poreskog prava. Ona je racionalna i uvek funkcioniše na isti načinˮ. Određivanje nezavisnih interkompanijskih cena povezanih kompanija jeste složena materija poreskog prava. Određivanje cena transfera robe, usluga ili prava intelektualne svojine još je složenije. Tome u prilog govori i činjenica da se pravnim i finansijskim aspektima izveštavanja o transfernim cenama bavi više od trideset različitih profesija, bilo u samoj kompaniji, bilo van kompanije, poput računovođa, finansijskih računovođa, poreskih računovođa, advokata specijalizovanih za različite oblasti prava (ugovorno pravo, pravo intelektualne svojine i dr.), programera, ekonomista, inženjera, matematičara, različitih analitičara, stručnjaka za marketing i sl.
Kratak vodič kroz transferne cene
Prvi korak u razumevanju materije transfernih cena kompanija kao obveznika poreza na dobit jeste utvrđivanje svojstva povezanosti.
Nakon sprovođenja analize i utvrđivanja svojstva povezanosti, drugi korak poreskog obveznika u vezi s dokumentacijom transfernih cena jeste sprovođenje funkcionalne analize u cilju identifikovanja poslovnih funkcija, rizika i vlasništva/angažovane nematerijalne imovine (prava intelektualne svojine) uključenih poslovnih entiteta.
Svi poreski obveznici koji beleže i izveštavaju o transakcijama po transfernim cenama poseduju sledeće osnovne zajedničke poslovne funkcije:
1) distribucija;
2) prodaja;
3) proizvodnja;
4) usluge;
5) nematerijalna imovina (pravo intelektualne svojine).
Kako bi se pronašla najbolja metoda utvrđivanja „cena van dohvata rukeˮ, neophodno je sprovesti funkcionalnu analizu. Svrha funkcionalne analize je da opiše i analizira poslovanje poreskog obveznika s njegovim povezanim licima. Funkcionalna analiza, međutim, nije metoda utvrđivanja cene „van dohvata rukeˮ. Tek kada se završi funkcionalna analiza, s povezanom evaluacijom uporedivih transakcija, može se razmatrati primena metode utvrđivanja cene „van dohvata rukeˮ.
Poreski obveznik donosi odluke u vezi s poslovanjem (strateške, operativne), kao i one koje se odnose na podnošenje poreske prijave za transakcije po transfernim cenama. U zavisnosti od toga da li su navedeni izveštaji koji se podnose poreskim organima u skladu s nacionalnom regulativom u Srbiji ili ne, zavisno od stepena odstupanja i kvalifikacije namere i dela, povlače za sobom pozitivne i/ili negativne konsekvence.
Prvi zahtev se odnosi na obavezu pružanja dokumentacije, dovoljne da pokaže racionalnost izbora metode utvrđivanja cena i njegove tačnosti.
Racionalnost izbora metoda utvrđivanja cena ujedno je drugi zahtev.
Dokumentacija, takođe, treba da obezbedi sigurnost da je izbor specifične metode najtačnija mera rezultata „van dohvata ruke” – pouzdanost metode kao treći zahtev.
Uz poreski bilans, poreski obveznici dužni su da prilože odgovarajuću dokumentaciju koja se odnosi na cene dobara, usluga ili prava intelektualne svojine i njihov transfer među povezanim licima. Ukoliko to ne učine, odnosno ne dopune dokumentaciju (dokumentacija u nepotpunom obliku) u zakonskom roku koji ne može biti kraći od 30 dana od dana dostavljanja opomene niti duži od 90, kazne koje su propisane mogu se primeniti kao prilagođavanje transfernih cena.
Poreski obveznik biće kažnjen za prekršaj novčanom kaznom od 100.000 do 2.000.000 dinara, a odgovorno lice u pravnom licu kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 10.000 do 100.000 dinara.
Analiza povezanosti
Nedoumica #1
Od navedenog zakonskog kruga lica koja su povezana sa obveznikom, najmanje nedoumica javlja se u slučaju posrednog ili neposrednog posedovanja najmanje 25% akcija ili udela.
U kontekstu kompanija, neposredno kapital učešće je kada kompanija A poseduje kapital u kompaniji B. Posredno kapital učešće je kada kompanija A poseduje kapital u kompaniji B, a kompanija B u kompaniji C. Na primer, Kompanija A poseduje 80% učešća u kompaniji B; Kompanija B poseduje 50% učešća u kompaniji C; Posredno učešće kompanije A u kapitalu kompanije C iznosi 40%, te su sve tri navedene kompanije povezane u smislu Zakona.
Ilustrujmo primerom slučaj povezanosti kompanija po osnovu neposrednog kapital učešća jedne kompanije u drugoj.
Domaće filijalno društvo kompanija S prodaje motore i u Srbiji i u inostranstvu. Proizvodnja motora odvija se preko njenog matičnog društva u inostranstvu, kompanije INOS, koja poseduje 100% vlasništvo nad kompanijom S. U ovom slučaju, odnos povezanosti formira se na osnovu posedovanja neposrednog kapital učešća kompanije INOS u kompaniji S kao poreskog obveznika. Prag posrednog ili neposrednog posedovanja od najmanje 25% akcija ili udela koje postavlja ZPDPL, daleko je premašen, te se smatra da su ove dve kompanije povezane i poreski obveznik S ima transakcije s povezanim licem. Takođe, omogućena je i kontrola nad obveznikom.
Analiza povezanosti
Nedoumica #2
Uticaj na poslovne odluke poreskog obveznika i povezanost u tom smislu u ZPDPL-u određena je kada lice povezano sa obveznikom poseduje više od 25% ili pojedinačno najveći broj glasova u organima upravljanja poreskog obveznika. Pod licem povezanim s poreskim obveznikom podrazumeva se i ono pravno lice u kome ista fizička ili pravna lica učestvuju u upravljanju, kontroli, ili kapitalu.
Tako, na primer, možemo imati sledeću situaciju. Fizičko lice AA je vlasnik pravnog lica A (posmatrani poreski obveznik), u kojem neposredno poseduje 35% kapitala. Prag od 25% je premašen, te je tako fizičkom licu AA omogućena kontrola nad poreskim obveznikom – kompanijom A. Istovremeno, to isto fizičko lice AA je član odbora direktora drugog pravnog lica kompanije B. U ovom slučaju kod poreskog obveznika A može se javiti nedoumica, da li je povezan s kompanijom B?
Odbor direktora je organ upravljanja u privrednom društvu, a prema članu 59. st. 5. lice povezano sa obveznikom je i ono pravno lice u kojem, kao i kod obveznika, ista fizička ili pravna lica neposredno ili posredno učestvuju u upravljanju, kontroli ili kapitalu, na način predviđen u st. 3. i 4. ovog člana (član 59. st. 5). Imajući u vidu ovu odredbu Zakona i činjenicu da fizičko lice AA poseduje najmanje 25% akcija u pravnom licu A (poreski obveznik), a da je to isto fizičko lice AA u pravnom licu B jedan od članova odbora direktora, odnosno organa upravljanja u pravnom licu B, ova dva privredna društva (pravno lice A i pravno lice B), mogu se smatrati povezanim licima u smislu ZPDPL-a, pod pretpostavkom da to isto fizičko lice, što je u ovom slučaju fizičko lice AA, neposredno ili posredno učestvuju u upravljanju, kontroli ili kapitalu (poseduje najmanje 25% akcija ili udela ili poseduje najmanje 25% glasova u organima upravljanja društva).
Zato je za poreskog obveznika veoma važno da, u svakoj konkretnoj situaciji, razmotri mogućnost da određeno lice značajnije utiče na njegove poslovne odluke (razmotriti ako je to lice registrovano kao direktor po zakonu koji uređuje registraciju privrednih subjekata u Agenciji za privredne registre, Zakon o registraciji privrednih subjekata („Sl. glasnik RSˮ, br. 55/2004, 61/2005 i 111/2009 – dr. zakoni)).
Kod analize povezanosti u slučaju uticaja određenog lica na poslovne odluke poreskog obveznika neophodno je uzeti u obzir ovlašćenja (ograničena/neograničena) lica registrovanog kao direktor.
Analiza povezanosti
Nedoumica #3
Nedoumicu kod poreskog obveznika može izazvati i slučaj utvrđivanja odnosa povezanosti na relaciji poreski obveznik kao pravno lice i fizičko lice – članovi njegove porodice.
Pretpostavimo sledeću situaciju. Fizičko lice A je vlasnik kompanije AA, gde poseduje 100% vlasništvo. Druga kompanija BB je u 100% vlasništvu fizičkog lica B, inače brata fizičkog lica A. Fizičko lice B zaposleno je u bratovljevoj kompaniji AA. Posmatrani poreski obveznik je pravno lice AA. Pri tom, nijedan od članova porodice (brat A i brat B) ne poseduju najmanje 25% akcija ili udela (nije suvlasnik), niti poseduju najmanje 25% glasova u organima upravljanja drugog pravnog lica (nema upravljačka prava u pravnom licu drugog člana porodice). Iz tog razloga, ne smatraju se (u smislu ZPDPL-a) povezanim licima, pa se ni transakcije izvršene između tih pravnih lica ne smatraju transakcijama nastalim po transfernim cenama.
Prema odredbi člana 59. st. 6. ZPDPL-a, međutim, licem povezanim sa obveznikom smatraju se (između ostalih) i braća i njihovi potomci, koja su sa obveznikom povezana na način predviđen u st. 3. i 4. ovog člana. S tim u vezi, brat (jedan od članova porodice u konkretnom slučaju) smatra se povezanim licem sa obveznikom – (pravnim licem čiji je osnivač i vlasnik najmanje 25% kapitala drugi član porodice – brat, ili poseduje najmanje 25% glasova u obveznikovim organima upravljanja), imajući u vidu da se u ovom konkretnom slučaju radi o povezanosti propisanoj Zakonom.
To znači da ukoliko ta dva privredna društva posluju međusobno, transakcije među njima se ne smatraju transakcijama nastalim među povezanim licima, dok bi se transakcije između privrednog društva jednog od članova porodice (obveznik) s drugim članom porodice (fizičko lice) smatrale transakcijama između povezanih lica.
Savet autora
Iako je praksa obračuna transakcija po transfernim cenama na samom začetku u Srbiji, i pored sve svoje složenosti, one ipak nisu nesavladivo pitanje za praksu. Osnovna regulativa u sferi transfernih cena u Srbiji samo je na prvi pogled nešto manje razumljiva.
Skrećemo pažnju da većina poreskih obveznika u Srbiji treba da pristupi ovom segmentu korporativnog oporezivanja s ciljem da efikasno ovlada metodama obračuna, jer će to za poreske obveznike biti dugoročna potreba i korist. Na taj način, poreski obveznici mogu smanjiti stepen izloženosti potencijalnim preispitivanjima odnosno naknadnim proverama i revizijama poreskih prijava transakcija po transfernim cenama koje sprovode nadležne poreske uprave, kao i kaznama koje predviđa Zakon o porezu na dobit pravnih lica.
Pregled uobičajenih pitanja, nekoliko razrešenih nedoumica i sumarni pregled oporezivanja transakcija po transfernim cenama, svi zajedno izloženi u ovom tekstu,
predstavljaju prvi informacioni kontakt potencijalnog poreskog obveznika po ovom osnovu.