U tekstu koji sledi kroz šest sasvim konkretnih pitanja dajemo iscrpne odgovore u pogledu tretmana transfernih cena u carinskom postupku
Veliki deo današnje međunarodne trgovine odvija se između međusobno povezanih privrednih subjekata. Oni su često delovi iste multinacionalne kompanije i pri međusobnim transakcijama obično ne iskazuju stvarne tržišne cene, koje bi iskazale međusobno nepovezane kompanije, već robu ili usluge fakturišu prema transfernim cenama koje im omogućavaju da u uvoznom carinskom postupku izdejstvuju plaćanje carina, drugih uvoznih dažbina i PDV-a u manjem iznosu, odnosno da pri izvozu robe plate carinu u manjem iznosu, ukoliko je takva obaveza propisana.
Prilikom podnošenja uvozne ili izvozne carinske deklaracije, bez obzira na to da li u tom postupku nastaje obaveza obračuna i naplate carinskog duga, deklarant je dužan da navede stvarnu vrednost robe i da prijavi postojanje povezanosti kupca i prodavca, te uticaj povezanosti na carinsku vrednost robe.
Carinska vrednost robe predstavlja osnovicu na koju se primenjuje stopa carine iz Carinske tarife, a sadržana je i u poreskoj osnovici na koju se pri uvozu robe primenjuje odgovarajuća stopa PDV-a. Carinska vrednost robe ima direktan uticaj na odobravanje preferencijalnog tretmana, na pravilno sprovođenje raznih ograničenja, poput vrednosnih kvota i kontingenata, na izdavanje uverenja i dozvola, na utvrđivanje iznosa obezbeđenja u postupku tranzita ili carinjenja, na utvrđivanje iznosa kazni za prekršaje predviđene Carinskim zakonom, na iskazivanje spoljnotrgovinskog prometa i dr.
Stoga, jedna od osnovnih uloga carinskog organa jeste da putem razmene podataka sa uvoznikom obezbedi da carinska vrednost robe bude ispravno utvrđena, odnosno da se pored ugovorene cene utvrdi i iznos drugih troškova koji se uračunavaju u carinsku vrednost, te uticaj eventualne povezanosti lica na te troškove. Na primer, ako ugovoreni paritet isporuke uvozne robe (najčešće iskazan shodno INCOTERMS pravilima) ne uključuje sve troškove transporta nastale u inostranstvu (troškove utovara, izvoznog carinjenja, prevoza, osiguranja, pretovara, skladištenja i sl.), uvoznik je u obavezi da deklariše i stvarne troškove dopreme robe do granice Republike Srbije, kako one već plaćene, tako i one koje tek treba platiti. Dužan je da navede i sve ostale troškove koje u cilju slobodnog raspolaganja robom snosi kupac, a koji nisu sadržani u deklarisanoj ceni (na primer, troškove provizije i naknade posredovanja, troškove ambalaže i pakovanja, naknade za autorska prava, licencne naknade) i da u slučaju postojanja povezanosti sa prodavcem ili vozarom pruži dokaze da ta povezanost nije uticala na ugovorenu cenu. I pri izvozu robe važi ista logika, ali u obrnutom smeru.
#1 Da li postoje razlike u tretmanu transfernih cena od strane carinskih i poreskih organa?
Carinski organ kontroliše transferne cene prevashodno u cilju utvrđivanja carinske vrednosti robe, ispravne naplate uvoznih dažbina i PDV-a pri uvozu dobara i radi poštovanja drugih vrednosnih ograničenja, dok poreski organ kontroliše transferne cene, pre svega, u cilju naplate poreza na dobit.
Razlike se, pre svega, ogledaju u različitim propisima koji se primjenjuju, u različitoj metodologiji, u različitom shvatanju elementa „vremeˮ pri oceni prihvatljivosti ugovorene cene i u različitom uglu gledanja na problem, jer se carinska vrednost utvrđuje za svaku konkretnu uvoznu pošiljku, dok se u poreskom postupku gleda agregatni nivo, tj. ukupni finansijski i trgovački odnos dve strane.
Sličnost u tretmanu se najviše ogleda u prihvatanju načela nepristrasne transakcije ili „van dohvata rukeˮ (princip arm’s length), kako bi se ustanovilo da li transakcijske cene ugovorene između povezanih lica odgovaraju cenama koje bi nepovezani kupac platio nepovezanom prodavcu, u isto vreme i na istom mestu, za istu ili sličnu robu ili uslugu u uslovima slobodne konkurencije.
#2 Na osnovu kojih pravila se utvrđuje carinska vrednost robe?
Pravila na osnovu kojih se utvrđuje carinska vrednost robe navedena su u Carinskom zakonu („Sl. glasnik RSˮ, br. 18/10, 111/12 i 29/15) i Uredbi o carinski dozvoljenom postupanju s robom („Sl. glasnik RSˮ, br. 93/10, 63/13 i 145/14). Odgovarajuće odredbe ovih propisa su zasnovane na principima člana 7. Opšteg sporazuma o carinama i trgovini (skraćeno: GATT) iz 1994. i Sporazumu o primeni člana 7. GATT iz 1994.
Kada se govori o carinskoj vrednosti robe prevashodno se misli na vrednovanje robe deklarisane za neki od carinskih postupaka uvoznog smera, jer kako trenutno ne postoji obaveza naplate izvoznih carina, utvrđivanje carinske vrednosti u izvoznom carinskom postupku nema fiskalni značaj i sprovodi se najviše radi primene potpisanih sporazuma o slobodnoj trgovini i radi potreba statistike.
Prema carinskim propisima, carinska vrednost uvozne robe može se utvrditi na osnovu:
1) metode transakcijske vrednosti;
2) metode transakcijske vrednosti istovetne robe;
3) metode transakcijske vrednosti slične robe;
4) metode dedukcije (jedinične cene);
5) metode obračunate vrednosti;
6) alternativnih metoda zasnovanih na raspoloživim podacima u Republici Srbiji, koje su u skladu s principima i odredbama člana 7. GATT iz 1994, Sporazumom o primeni člana 7. GATT iz 1994. i carinskim propisima.
Metode utvrđivanja carinske vrednosti su hijerarhijski ustrojene, tako da je obavezno prvo pokušati sa primenom metode transakcijske vrednosti, a tek ako to nije moguće primenjuje se naredna metoda prema rastućem redosledu. Propisi omogućavaju da se u određenim slučajevima metoda obračunate vrednosti primeni pre metode dedukcije.
Transakcijska vrednost je, shodno članu 39. Carinskog zakona (u daljem tekstu: CZ), stvarno plaćena cena ili cena koja treba da se plati za robu koja se prodaje radi izvoza u Republiku Srbiju, po potrebi, usklađena za one troškove i izdatke koji shodno članu 46. CZ-a ulaze u carinsku vrednost i za one troškove i izdatke koji shodno članu 47. CZ-a ne ulaze u carinsku vrednost.
Prema članu 46. CZ-a, prilikom utvrđivanja carinske vrednosti, ceni koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti za uvezenu robu dodaju se:
1) troškovi do iznosa koji snosi kupac, a koji nisu obuhvaćeni stvarno plaćenom cenom ili cenom koju treba platiti za robu, i to:
– provizije i naknade posredovanja, osim kupovne provizije koju uvoznik plaća agentu za usluge zastupanja u inostranstvu prilikom kupovine robe koja se vrednuje;
– troškovi ambalaže koja se radi carinjenja smatra jedinstvenim delom predmetne robe;
– troškovi pakovanja (radna snaga i materijal).
2) odgovarajući deo vrednosti robe i usluga, materijala, komponenata, delova i sl. sadržanih u uvezenoj robi, alata, matrica, kalupa i sl. korišćenih u proizvodnji uvezene robe, drugih materijala utrošenih u proizvodnji uvezene robe i projektovanja, razvoja, umetničkog rada, oblikovanja, planova i crteža urađenih van Republike Srbije neophodnih za proizvodnju uvezene robe, koje je kupac isporučio neposredno ili posredno, bez naplate ili po sniženoj ceni, radi proizvodnje i prodaje radi izvoza u Republiku Srbiju, do stepena do koga ta vrednost nije obuhvaćena stvarno plaćenom cenom ili cenom koju treba platiti;
3) naknade za korišćenje autorskog prava i licencne naknade za uvezenu robu čija se vrednost utvrđuje, a koje kupac mora neposredno ili posredno da plati kao uslov za prodaju robe čija se vrednost utvrđuje, ako te naknade nisu uračunate u stvarno plaćenu cenu ili cenu koju treba platiti;
4) vrednost svakog dela prihoda od dalje preprodaje, raspolaganja ili korišćenja uvezene robe, koji prodavac neposredno ili posredno ostvaruje, i
5) troškove prevoza i osiguranja uvezene robe do mesta ulaska u carinsko područje Republike Srbije i troškove utovara, istovara i manipulativne troškove u vezi s prevozom uvezene robe do mesta unošenja u carinsko područje Republike Srbije.
Prema članu 47. CZ-a, u carinsku vrednost, ako su iskazani odvojeno od stvarno plaćene cene ili cene koju treba platiti, ne uračunavaju se:
1) troškovi prevoza robe nakon njenog prispeća u mesto ulaska u carinsko područje Republike Srbije;
2) troškovi izgradnje, montaže, sklapanja, održavanja i tehničke pomoći, nastali nakon uvoza industrijskih postrojenja, mašina i opreme;
3) kamate na osnovu finansijskog aranžmana koji je zaključio kupac, a u vezi s kupovinom uvezene robe, bez obzira na to da li je finansiranje obezbedio prodavac ili neko drugo lice, ako je taj finansijski aranžman sačinjen u pismenoj formi i ako kupac može, ako se zahteva, da dokaže:
– da je roba stvarno prodata po ceni koja je prijavljena kao stvarno plaćena cena ili cena koju treba platiti;
– da kamatna stopa ne prelazi uobičajenu visinu za takve transakcije u vreme i u državi u kojoj je obezbeđeno finansiranje.
4) troškovi za pravo reprodukcije robe uvezene u Republiku Srbiju;
5) kupovne provizije, odnosno naknade koje je uvoznik platio za usluge posredovanja i zastupanja prilikom kupovine robe čija se carinska vrednost utvrđuje;
6) uvozne dažbine i druge naknade koje se naplaćuju u Republici Srbiji prilikom uvoza ili prodaje robe;
7) dažbine i takse koje se naplaćuju u državi izvoza, od kojih je uvezena roba oslobođena ili može biti oslobođena primenom sistema povraćaja.
Metoda transakcijske vrednosti istovetne robe se, prema članu 40. CZ-a, koristi ako se carinska vrednost robe koja se uvozno carini ne može utvrditi na osnovu metode transakcijske vrednosti i tada se prihvata podatak o već utvrđenoj transakcijskoj vrednosti istovetne robe prodate radi izvoza u Republiku Srbiju i izvezene u isto ili približno isto vreme kao i roba čija se carinska vrednost utvrđuje.
Pod „istovetnom robomˮ se podrazumeva roba koja je:
– ista u svakom pogledu, uključivši njena fizička svojstva, kvalitet i ugled;
– prodata na istom komercijalnom nivou i u približno istoj količini kao i roba koja se vrednuje;
– proizvedena u istoj zemlji, i
– proizvedena od istog proizvođača kao i vrednovana roba (izuzetno, ako ovakva roba nije raspoloživa, može se uzeti u obzir i istovetna roba drugog proizvođača).
Metoda transakcijske vrednosti slične robe se, prema članu 41. CZ-a, primenjuje ako se ne može primeniti metoda transakcijske vrednosti niti metoda transakcijske vrednosti istovetne robe. Carinskom vrednošću se tada smatra transakcijska vrednost slične robe koja je prodata radi izvoza u Republiku Srbiju i izvezena u isto ili u približno isto vreme kada i roba čija se vrednost utvrđuje.
Izraz „slična robaˮ označava robu koja je proizvedena u istoj zemlji i koja iako nije u svim pogledima slična, ima slične karakteristike i sastav materijala koji joj omogućava da vrši iste funkcije i može da zameni robu o kojoj je reč u komercijalnom smislu. Prilikom utvrđivanja da li je roba slična, posebno treba obratiti pažnju na kvalitet, ugled i postojanje zaštitnog znaka. Izuzetno, ako nema podataka o vrednosti slične robe istog proizvođača, može se uzeti u obzir i transakcijska vrednost slične robe koju je proizvelo drugo lice.
Zajedničko za oba metoda koja koriste vrednosti istovetne i slične robe jeste to da:
– ako postoji više od jedne prihvatljive transakcijske vrednosti istovetne ili slične robe, treba primeniti najnižu od njih;
– ako ne utiču na vrednost, mogu se tolerisati manje razlike u izgledu, komercijalnom nivou i količini;
– poređenje „u isto ili približno isto vremeˮ vrši se u odnosu na vreme izvoza u Republiku Srbiju robe čija se vrednost poredi, a ne u odnosu na vreme kada je zaključen kupoprodajni ugovor za tu robu.
Metoda dedukcije se shodno pravilu hijerarhije primenjuje tek ako se carinska vrednost ne može utvrditi na osnovu prve tri metode koje se baziraju na vrednosti robe prodate za izvoz u Republiku Srbiju. Dedukcijska vrednost se utvrđuje prema jediničnoj ceni po kojoj se najveći broj jedinica uvezene ili istovetne ili slične robe prodaje međusobno nepovezanim licima u Republici Srbiji u isto ili približno isto vreme kao i roba koja se vrednuje, u istom stanju u kojem je uvezena i na prvom komercijalnom nivou na kojem se vrše takve prodaje nakon uvoza. Od ovako utvrđene prodajne vrednosti odbijaju se troškovi vezani za uvoz i prodaju na domaćem tržištu, predviđeni članom 43. CZ-a:
– troškovi provizije ili dobiti i opšti troškovi (na primer, troškovi reklamiranja) koji nastaju za uvezenu robu u Republici Srbiji;
– troškovi prevoza i osiguranja i drugi s tim povezani troškovi nastali u Republici Srbiji;
– carinski (uvozni) i poreski troškovi koji se naplaćuju u Republici Srbiji.
Metoda obračunate vrednosti, propisana članom 44. CZ-a, primenjuje se tek ako se carinska vrednost nije mogla utvrditi na osnovu prethodno navedenih metoda. Ova metoda je ujedno najsloženija i najmanje se koristi jer se carinska vrednost utvrđuje sabiranjem svih troškova sadržanih u ceni određenog proizvoda i to:
1) vrednosti materijala upotrebljenog u proizvodnji ili drugoj vrsti prerade, kao i troškova proizvodnje, odnosno druge vrste prerade uvezene robe;
2) iznosa dobiti i opštih troškova koji odgovaraju uobičajenom iznosu koji se ostvaruje pri prodaji robe iste vrste ili grupe kao što je roba koja se procenjuje i koju je proizveo proizvođač u državi izvoza radi izvoza u Republiku Srbiju (opšti troškovi su posredni i neposredni troškovi proizvodnje i prodaje robe za izvoz koji nisu navedeni u članu 44. st. 1. tač. 1) CZ-a);
3) troškova prevoza i osiguranja uvezene robe do mesta ulaska u carinsko područje Republike Srbije, kao i troškova utovara, istovara i manipulativnih troškova u vezi s prevozom uvezene robe do mesta unošenja u carinsko područje Republike Srbije.
Alternativna metoda, propisana članom 45. CZ-a, primenjuje se kada se carinska vrednost ne može utvrditi primenom ostalih metoda. Ona u stvari predstavlja fleksibilnu primenu ostalih metoda na osnovu podataka dostupnih u Republici Srbiji tumačenih u skladu s načelima i opštim odredbama Sporazuma GATT, Sporazuma o primeni člana 7. GATT iz 1994. i Carinskog zakona.
I pri primeni alternativne metode, ako se nekoliko prethodnih metoda može fleksibilno primeniti, metode će se primeniti po redosledu predviđenom načelom hijerarhije. Primenom alternativne metode, carinska vrednost se nikad ne sme utvrđivati na osnovu sledećih vrednosti:
– prodajne cene robe koja je proizvedena u Republici Srbiji;
– sistema koji omogućava da se u carinske svrhe prihvati viša od dve moguće vrednosti;
– cene robe na domaćem tržištu zemlje izvoznice;
– troškova proizvodnje, osim vrednosti utvrđenih za istovetnu ili sličnu robu u skladu s metodom obračunate vrednosti (član 44. CZ-a);
– cene robe namenjene izvozu na tržište neke druge zemlje, a ne Republike Srbije;
– službeno utvrđenim najmanjim carinskim vrednostima (u praksi je najčešće korišćen termin „minimalne vrednostiˮ);
– proizvoljnim (arbitrarnim) ili nepostojećim vrednostima.
Bitno je napomenuti da se prilikom upoređivanja prijavljene vrednosti s nekim drugim uporednim vrednostima, mora obratiti pažnja na niz činjenica koje imaju uticaj na određivanje da li je jedna vrednost približna drugoj, a posebno na:
– prirodu same robe (na primer, upotrebljavanost robe, da li se radi o robi visoke tehnologije i sl.);
– specifičnosti pripadajuće industrije ili industrijskog sektora (na primer, specifičnosti lako kvarljive robe, elektronike, uticaja mode na tekstilne proizvode i sl.);
– godišnje doba u kojem je roba uvezena (sezonsko ili vansezonsko voće i povrće i druga sezonska roba, kao, na primer, zimska garderoba, skije, čamci i dr.);
– druge razlike koje su značajne.
Nije moguće primeniti uvek isti standard prilikom utvrđivanja da li je transakcijska vrednost jednaka ili približna uporednoj vrednosti, pa kod jedne vrste robe postojanje neznatne razlike u vrednosti može značiti neprihvatanje, dok kod druge vrste robe i velika razlika može biti prihvatljiva.
#3 Ko utvrđuje carinsku vrednost i na osnovu kojih podataka?
Carinska vrednost se u carinskom postupku najčešće utvrđuje na osnovu principa samodeklarisanja (tzv. self–assessment princip), po kojem uvoznik sâm utvrđuje i deklariše carinsku vrednost robe popunjavanjem carinske deklaracije i Deklaracije o carinskoj vrednosti robe.
Samo u slučaju sumnje u istinitost (na primer, uvoznik ne prijavi povezanost) ili tačnost deklarisanih podataka i priloženih isprava, carinski organ je dužan da u saradnji sa uvoznikom, uz poštovanje poslovne tajne, utvrdi carinsku vrednost težeći da se ona zasniva na transakcijskoj vrednosti i da se postigne saglasnost carinskog organa i uvoznika u vezi sa carinskom vrednošću.
Kako uvoznik ima pravo i obavezu da prijavi sve činjenice i okolnosti bitne za utvrđivanje carinske vrednosti robe, on je dužan da poznaje propise i da unapred pripremi sva potrebna dokumenta kojima će, u slučaju zahteva carinskih službenika, potkrepiti deklarisane podatke. Navođenje netačnih ili neistinitih podataka koji mogu imati uticaja na plaćanje uvoznih dažbina u manjem iznosu, kao i prilaganje neverodostojnih dokumenata predstavlja osnov za utvrđivanje prekršajne odgovornosti uvoznika.
#4 Kako se pri utvrđivanju carinske vrednosti robe postupa kad je transakcija izvršena između kupca i prodavca koji su međusobno povezani?
Kao što je već navedeno, carinski propisi nalažu da se pri utvrđivanju carinske vrednosti prvo pokuša sa utvrđivanjem transakcijske vrednosti, pa je zato neophodno utvrditi ispunjenost uslova predviđenih članom 39. CZ-a i to:
1) da nema ograničenja za kupca u pogledu raspolaganja robom ili njenom upotrebom, osim ograničenja koja:
– su uvedena ili se zahtevaju na osnovu zakona ili koja zahtevaju državni organi Republike Srbije;
– ograničavaju geografsko područje na kom roba može ponovo da se proda, ili
– bitno ne utiču na vrednost robe.
2) da prodaja ili cena nisu predmet nekih uslova ili nekog ograničenja čija vrednost ne može da se utvrdi u odnosu na vrednost predmetne robe;
3) da nikakav prihod od naknadne preprodaje, raspolaganja robom ili njene upotrebe od strane kupca neće uticati neposredno ili posredno na prodavca, osim ako može da se izvrši odgovarajuće usklađivanje u skladu sa članom 46. CZ-a;
4) da kupac i prodavac nisu međusobno povezani ili ako su povezani, da je transakcijska vrednost prihvatljiva za carinske organe.
Iz iznetog proizilazi da iako postojanje međusobne povezanosti kupca i prodavca dovodi u sumnju verodostojnost ugovorene transakcijske vrednosti, to ne znači da će se automatski proveravati okolnosti svake prodaje, niti da će se deklarisana vrednost bezuslovno smatrati neprihvatljivom. Ugovorena transakcijska vrednost će biti prihvatljiva ako ta povezanost nije uticala na cenu tj. ako kupac usled povezanosti nije stekao određeni povlašćeni tretman i ostvario cenu robe koju drugi kupci ne mogu dobiti.
Kako je u carinskom postupku neophodno utvrditi da li se radi o povezanim licima, članom 102. Uredbe o carinski dozvoljenom postupanju s robom propisano je da će se smatrati da su lica povezana samo ako:
1) pripadaju grupi funkcionera ili direktora drugog preduzeća;
2) su zakonom priznati poslovni partneri;
3) su poslodavac i zaposleno lice;
4) lice posredno ili neposredno poseduje, kontroliše ili drži 5% ili više deonica ili glasova jednog i drugog lica;
5) jedno od njih posredno ili neposredno kontroliše drugo;
6) oba lica posredno ili neposredno kontrolišu neko treće lice;
7) zajedno posredno ili neposredno kontrolišu neko treće lice, ili
8) su članovi iste porodice.
Lica će se smatrati članovima iste porodice samo ako su u jednom od sledećih odnosa:
– suprug i supruga;
– roditelj i dete;
– brat i sestra (bilo da su od istih roditelja ili da se radi o polubratu ili polusestri);
– roditelji roditelja i unuci;
– braća/sestre roditelja i nećaci;
– roditelji supruga/supruge i zetovi i snahe;
– supružnici braće i sestara.
Isključivi zastupnik, distributer ili isključivi koncesionar smatraće se povezanim sa licem koje zastupa ako se u njihovom odnosu mogu prepoznati gore navedeni kriterijumi.
Ako postoji sumnja u međusobnu povezanost kupca i prodavca, carinski organ će ispitati okolnosti pod kojima je izvršena prodaja, tako što će od deklaranta tražiti da pruži dodatne dokaze da povezanost nije uticala na cenu. Na primer, ako su iskazane naknade u procentu mora se proveriti sama priroda naknade, tj. da li se radi o naknadi vezanoj za neto prodaju u zemlji uvoza, naknadi za upravljanje ili doprinos istraživanju i razvoju.
Transakcijska vrednost ugovorena između povezanih lica će se prihvatiti ako deklarant u svom izjašnjenju dokaže da su povezana lica izvršila transakciju pod istim uslovima koji važe i u odnosu između nepovezanih lica i da je deklarisana vrednost približno jednaka jednoj od sledećih „testˮ (uporednih) vrednosti koja je važila u isto ili približno isto vreme:
– transakcijskoj vrednosti istovetne ili slične robe prodate radi izvoza u Republiku Srbiju, ugovorenoj između kupca i prodavca koji nisu međusobno povezani, koju je carinski organ prihvatio za carinsku vrednost;
– carinskoj vrednosti istovetne ili slične robe, utvrđene primenom metode dedukcije, i
– carinskoj vrednosti istovetne ili slične robe, utvrđene primenom metode obračunate vrednosti.
Ukoliko deklarant ne dostavi traženo ili ako carinski organ i nove činjenice ili novopriložena dokumenta smatra netačnim ili neprihvatljivim, on carinsku vrednost neće utvrditi na osnovu metode transakcijske vrednosti, već na osnovu ostalih raspoloživih metoda uz poštovanje pravila hijerarhije između njih.
#5 Koju dokumentaciju uvoznik treba da priloži kako bi dokazao prihvatljivost transakcijske vrednosti ugovorene između povezanih lica?
Ukoliko se radi o kupoprodaji robe ili nekom drugom pravnom osnovu za uvoz koji podrazumeva prenos vlasništva, uz carinsku deklaraciju i Deklaraciju o carinskoj vrednosti robe (DCV), uvoznik obavezno prilaže komercijalne dokumente, i to: fakturu ili kupoprodajni ugovor i prevoznu ispravu (tovarni list) u kojoj je u određenim slučajevima iskazan iznos ugovorene vozarine. Kao dopuna navedenih podataka ili na zahtev carinskog organa, najčešće se prilažu aneksi ugovora ili ponuda i prihvat ponude, poslovna prepiska iz koje se vide sporne činjenice, faktura prevoznika, polisa osiguranja i podaci o već utvrđenoj transakcijskoj vrednosti istovetne robe ili slične robe prodate radi izvoza u Republiku Srbiju (uporedna vrednost).
Na gornje pitanje nemoguće je odgovoriti davanjem konačnog spiska dokumenata koji se u ovu svrhu mogu priložiti, pa odgovor treba tražiti u činjenici da je uvozniku mnogo lakše da osigura dokaze da povezanost ne utiče na cenu, nego da dokaže da transakcijska vrednost odgovara nekoj od uporednih vrednosti.
Na primer:
– prilaganjem izveštaja o berzanskoj ceni predmetne robe može se dokazati da je cena dogovorena u skladu sa trgovačkom praksom u industriji ili industrijskom sektoru u kojem posluju;
– prilaganjem cenovnika prodavca može se dokazati da kupac i prodavac međusobno trguju kao da nisu povezani tj. da bi i za nepovezane kupce cena ili formula kojom se dolazi do cene bila ista;
– prilaganjem druge dokumentacija koja dokazuje specifikaciju deklarisane vrednosti može se dokazati da je ugovorena cena stvarna cena robe tj. da sadrži sve troškove i dobit primerene za istu ili sličnu robu u posmatranom periodu.
Uvoznici često prilažu i Studije o transfernim cenama i drugu dokumentaciju koju je multinacionalna kompanija pripremila za potrebe postupka pred Poreskom upravom, računajući da će dokazi dovoljni Poreskoj upravi biti dovoljni i Upravi carina. Uvoznici Studijama o transfernim cenama žele da dokažu da povezanost nije uticala na cenu tj. da je cena formirana na način koji je uobičajen za industriju ili industrijski sektor u kojem posluju, ali podaci sadržani u ovim studijama (na primer, opis poslovanja kompanije, definisanje povezanih lica i međusobnih transakcija) često ne predstavljaju dovoljne dokaze u carinskom postupku. I Tehnički komitet za carinsku vrednost Svetske carinske organizacije zaključuje da, s jedne strane, studija o transfernim cenama koju dostavlja uvoznik može biti dobar izvor podataka ukoliko sadrži važne informacije o okolnostima prodaje. S druge strane, studija o transfernim cenama ne mora biti važna ili odgovarajuća u istraživanju okolnosti prodaje zbog značajnih i važnih razlika koje postoje između metoda za utvrđivanje vrednosti uvezene robe propisanih sporazumom GATT i onih iz OECD Vodiča za transferne cene.
Prema tome, za utvrđivanje okolnosti prodaje može se koristiti bilo koji važan podatak i dokument koji priloži uvoznik.
#6 Da li se uz uvoznu carinsku deklaraciju uvek mora prilagati Deklaracija o carinskoj vrednosti robe?
U Deklaraciji o carinskoj vrednosti robe uvoznik je dužan da prijavi postojanje povezanosti s prodavcem, kao i uticaj povezanosti na deklarisanu cenu robe. Shodno Carinskom zakonu, DCV se ne mora prilagati ili se ne moraju deklarisati svi propisani podaci:
– ako carinska vrednost uvezene robe u pošiljci ne prelazi 10.000 evra u dinarskoj protivvrednosti, pod uslovom da se ne radi o podeljenim ili višestrukim pošiljkama od istog pošiljaoca istom primaocu, ili
– ako se radi o uvozu nekomercijalne prirode, ili
– ako deklarisanje nije neophodno za primenu Carinske tarife ili ako se carinske dažbine propisane Carinskom tarifom ne mogu naplatiti zbog posebnih carinskih odredbi.
Lice bez prebivališta ili sedišta u Republici Srbiji koje samo povremeno prijavljuje robu može popuniti DCV samo ako to carinski organ smatra opravdanim.
U slučaju kontinuirane isporuke robe istog prodavca istom kupcu pod istim komercijalnim uslovima, carinski organ može odustati od zahteva da svi propisani podaci budu navedeni u svakoj DCV, ali će ih zahtevati svaki put kad se okolnosti promene, a najmanje jedanput u tri godine.
Carinski organ može da odustane od zahteva da DCV bude na propisanom obrascu ako se koristi sistem elektronske obrade podataka ili se za predmetnu robu podnosi opšta, periodična ili zbirna deklaracija, ili ako se carinska vrednost predmetne robe ne može utvrditi metodom transakcijske vrednosti. Tada carinski organ određuje način i oblik u kojem će biti dostavljeni potrebni podaci neophodni za utvrđivanje carinske vrednosti ostalim metodama.