Uvodne napomene
Zakonom o radu („Sl. glasnik RS”, br. 24/2005… i 113/2017 – u daljem tekstu: Zakon), u čl. 118. stav 1. tačka 5) propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, između ostalog, i za ishranu u toku rada, ako poslodavac ovo pravo nije obezbedio na drugi način (u daljem tekstu: topli obrok). Dakle, Zakon o radu propisuje samo pravo zaposlenog na naknadu za topli obrok, dok pitanje iznosa po osnovu tog prava on ne propisuje niti ograničava na određeni minimum ili maksimum, odnosno poslodavci treba da utvrde iznos toplog obroka svojim opštim aktom (kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu) ili ugovorom o radu. To praktično znači da nema smetnji da poslodavac prema svojim finansijskim mogućnostima utvrdi visinu naknade za topli obrok, uz uslov da ta regulative bude jedinstvena za sve zaposlene.
U pogledu načina isplate toplog obroka, pošto, shodno članu 105. stav 3. Zakona, naknada za ishranu u toku rada ima karakter zarade, isplata mora da se vrši isključivo u novcu (član 110. stav 2. Zakona), a ukoliko nije isplaćena u novcu, visina tog troška mora da bude izražena u novcu (član 118. stav 2. Zakona). Poslodavac može da ponudi zaposlenom da se hrani u restoranu kod poslodavca i, ako zaposleni na to pristane, može da dobije bonove za ishranu, a poslodavac će mu troškove ishrane u toku rada obustavljati mesečno od zarade. Zaposleni nije dužan da prihvati ponudu poslodavca – dakle, novčana isplata je pravilo, a korišćenje usluge restorana poslodavca uz obustavu iz zarade zaposlenog – mogućnost za koju se zaposleni lično opredeljuje. U svakom slučaju, bez obzira na način organizovanja ishrane za zaposlene (na primer, u restoranu poslodavca ili restoranu drugog poslodavca), naknada za ishranu mora da se izrazi u novcu. Znači, čak i u situaciji kada je poslodavac organizovao ishranu za zaposlene u sopstvenom restoranu ili restoranu drugog poslodavca, isplata naknade za ishranu ne može da se vrši u bonovima, robi i sl., već samo u novcu.
Dakle, osnovno je pravilo da se naknada za ishranu utvrđuje i isplaćuje zaposlenima u novcu. Međutim, nema smetnji da se poslodavac dogovori sa zaposlenima, tj. da svaki zaposleni dâ pisanu saglasnost (na osnovu člana 123. stav 1. Zakona) da prihvata da mu se topli obrok ne isplaćuje u novcu, već da mu poslodavac u toku rada obezbeđuje ishranu nabavkom hrane i pića koje će zaposleni da koristi u prostorijama poslodavca, odnosno u restoranu društvene ishrane kod poslodavca ili u nekom drugom objektu kod poslodavca. U tom slučaju vrednost obroka koji se obezbeđuje zaposlenima treba da se poklapa sa iznosom naknade za ishranu koji je utvrđen opštim aktom ili ugovorom o radu.
Poreski tretman toplog obroka
- Obračun poreza na zarade i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje
Prema važećim odredbama Zakona, isplate za topli obrok predstavljaju obavezu za poslodavce, a pravo za zaposlene. Međutim, bez obzira na obaveznost isplate, naknada za topli obrok, kao sastavni deo zarade zaposlenog, ima karakter zarade, pa stoga i poreski tretman zarade. To znači da se na isplaćeni topli obrok plaća porez po stopi od 10% i doprinosi za obavezno socijalno osiguranje po zbirnoj stopi od 19,9% na teret zaposlenog i po zbirnoj stopi od 17,9% na teret poslodavca, dakle – kao i na svaku redovnu zaradu.
Obračun i isplata toplog obroka treba da prate obračun i isplatu zarade. Topli obrok je sastavni deo zarade i mora da bude obuhvaćen svim evidencijama i poreskim prijavama koje prate isplatu zarade. Zato je uobičajeno da se topli obrok, na osnovu prisustva na radu zaposlenog za taj mesec, isplaćuje po isteku meseca, istovremeno sa isplatom zarade za isti mesec.
Ako je topli obrok izražen u neto iznosu, onda mora da se preračuna u bruto iznos, primenom sledećih formula:
- Ako se topli obrok isplaćuje zajedno sa zaradom za redovan rad, a ta zarada je veća od najniže, a niža od najviše osnovice doprinosa, neto iznos toplog obroka prevodi se u bruto formulom:
Bruto = Neto/0,701,
gde je:
Bruto – bruto iznos isplate za topli obrok koji se sabira sa bruto zaradom;
Neto – neto iznos isplate „na ruke” za topli obrok;
0,701 – koeficijent dobijen prema stopi poreza od 10% i zbirnoj stopi doprinosa od 19,9%, prema formuli: [100 – (10 + 19,90)] / 100.
- Ako se topli obrok isplaćuje zajedno sa zaradom za redovan rad, a ta zarada je niža od najniže ili viša od najviše osnovice doprinosa, neto iznos toplog obroka prevodi se u bruto formulom:
Bruto = Neto/0,90,
gde je:
Bruto – bruto iznos isplate za topli obrok koji se sabira sa bruto zaradom;
Neto – neto iznos isplate za topli obrok;
0,90 – koeficijent utvrđen na osnovu poreske stope od 10% (100 – 10 = 90 : 100).
U ovim primerima nema umanjenja po osnovu poreske olakšice na zarade jer je pretpostavka da je ona u celini iskorišćena kod redovne zarade.
- Ako se topli obrok isplaćuje bez isplate redovne zarade, ta isplata se smatra „akontacijom zarade”, pa doprinosi povodom iste moraju da se obračunaju na važeću najnižu osnovicu doprinosa. Takav slučaj može da se javi kod poslodavca koji ima restoran društvene ishrane u kome obezbeđuje topli obrok zaposlenima, a na kraju meseca nema dovoljno sredstava za isplatu zarada. Tada se isplaćeni topli obrok smatra isplatom akontacije zarade. Da bi se u takvom slučaju izvršio preračun iznosa toplog obroka sa neto na bruto, potrebno je da se prvo obračuna iznos doprinosa za obavezno socijalno osiguranje na najnižu osnovicu doprinosa, a zatim da se primeni sledeća formula:
Bruto = [(Neto + 0,199 x NnO) – (15.000,00 x 10%)] : 0,90,
gde je:
0,199 – stopa zbirnih doprinosa za socijalno osiguranje na teret zaposlenog;
NnO – važeća najniža osnovica doprinosa;
0,90 – koeficijent utvrđen na osnovu poreske stope od 10% (100 – 10 = 90 : 100);
15.000,00 dinara – poresko umanjenje na zarade.
Pošto u 2018. godini najniža osnovica doprinosa iznosi 23.053,00 dinara, a doprinosi obračunati po stopi od 19,90% na tu osnovicu iznose 4.587,55 dinara, ova formula ima sledeći iskaz:
Bruto = [(Neto + 4.587,55) – 1.500,00] : 0,90, odnosno
Bruto = (Neto + 3.087,55) : 0,90.
Međutim, u posebnom slučaju, ako je neto iznos toplog obroka, uvećan za doprinose na najnižu osnovicu, manji od poreskog umanjenja (manji od 15.000 dinara), formula za prevođenje u bruto glasi:
Bruto = Neto + (0,199 x NnO),
gde je:
0,199 – stopa zbirnih doprinosa za socijalno osiguranje na teret zaposlenog;
NnO – važeća najniža osnovica doprinosa.
Pošto u 2018. godini najniža osnovica doprinosa iznosi 23.053,00 dinara, a doprinosi obračunati po stopi od 19,90% na tu osnovicu iznose 4.587,55 dinara, ova formula ima sledeći iskaz:
Bruto = Neto + 4.587,55.
- Primena poreza na dodatu vrednost
Pored toga što se na naknadu za ishranu u toku rada obračunavaju i plaćaju porez i doprinosi kao i na redovnu zaradu, način obezbeđivanja ishrane ima poseban poreski tretman kod obveznika PDV-a, odnosno poslodavci koji su u sistemu PDV-a moraju da vode računa o primeni Zakona o porezu na dodatu vrednost („Sl. glasnik RS”, br. 84/2004… i 30/2018 – u daljem tekstu: Zakon o PDV-u), o čemu je više detalja dato u nastavku.
2.1. Primena PDV-a na izdatke za ishranu zaposlenih
Porez na dodatu vrednost (u daljem tekstu: PDV), kao opšti porez na potrošnju, obračunava se i plaća na isporuku dobara i pružanje usluga u svim fazama proizvodnje i prometa dobara i usluga, osim u slučajevima kada je Zakonom o PDV-u propisano da obveznik prilikom nabavke dobar i usluga, iako se bavi oporezivom delatnošću sa pravom na odbitak prethodnog poreza, nema pravo na odbitak prethodnog PDV-a, pri čemu nema ni obavezu da na promet istih obračunava PDV.
Naime, članom 28. Zakona o PDV-u propisani su uslovi za ostvarivanje prava na odbitak prethodnog poreza, a članom 29. definisani su izuzeci od ovog prava, odnosno slučajevi kada obveznik PDV-a ne može da koristi prethodni porez, gde spada i izuzetak od prava na odbitak za izdatke za ishranu zaposlenih, osim kada je u pitanju ishrana zaposlenih i drugih radnoangažovanih lica u sopstvenim ugostiteljskim objektima.
Pri tome je važno naglasiti da su od 1. januara 2018. godine utvrđene bitne novine u primeni PDV-a na izdatke za ishranu zaposlenih. Naime, Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrednost („Sl. glasnik RS”, br. 113/2017) izmenjene su odredbe člana 29. Zakona o PDV-u, uz primenu od 1. 1. 2018. godine. Konkretno, izmenom člana 29. stav 1. tačka 3) Zakona propisano je da obveznik nema pravo na odbitak prethodnog poreza po osnovu izdataka za prevoz zaposlenih, odnosno drugih radnoangažovanih lica za dolazak na posao, odnosno odlazak s posla, kao i izdataka za ishranu, uključujući i piće, zaposlenih, odnosno drugih radnoangažovanih lica, osim izdataka za ishranu, uključujući i piće, tih lica u ugostiteljskim objektima obveznika kada obveznik po tom osnovu naplaćuje naknadu.
U skladu sa navedenom izmenom, obveznik PDV-a ima pravo na odbitak PDV-a za ishranu, uključujući i piće, svojih zaposlenih i drugih radnoangažovanih lica samo u svojim ugostiteljskim objektima, pod uslovom da vrši naplatu naknade, a tu naknadu poslodavac može da naplati obustavom iz zarade ili, ako isplaćuje naknadu u novcu, naplatom kao i od eksternih potrošača.
Praktično, ova izmena je omogućila da poslodavci koji imaju ugostiteljski objekat, svojim zaposlenima i drugim radnoangažovanim licima iz delokruga sopstvene proizvodnje obroka mogu da obezbede ishranu u toku rada (jelo i piće), s tim što je obavezna naplata tako isporučenih obroka.
Pre pojašnjenja poreskog tretmana obezbeđivanja ishrane zaposlenih u sopstvenom ugostiteljskom objektu mora da se utvrdi šta se smatra ugostiteljskim objektom, pri čemu nije od značaja da li je lice koje ima takav objekat registrovano za obavljanje ugostiteljske delatnosti ili nije.
Prema odredbama člana 3. stav 1. tačka 28) Zakona o turizmu („Sl. glasnik RS”, br. 6/2009… i 84/2015), ugostiteljski objekat je funkcionalno povezan, posebno uređen i opremljen prostor, koji ispunjava propisane minimalne tehničke i sanitarno-higijenske uslove za pružanje ugostiteljskih usluga, odnosno za obavljanje ugostiteljske delatnosti. Prema odredbama člana 61. stav 1. tačka 2) ovog zakona, obavljanjem ugostiteljske delatnosti ne smatra se: pružanje usluga ishrane i pića zaposlenima u sopstvenim prostorijama u toku procesa rada u privrednim subjektima, ustanovama, državnim organima i drugim organizacijama, ako usluge pružaju lica zaposlena u tim privrednim subjektima, ustanovama, organima i organizacijama. Stavom 2. istog člana Zakona o turizmu propisano je da objekti odnosno prostorije, uređaji i oprema, kao i lica koja pružaju usluge iz stava 1. ovog člana, moraju da ispunjavaju sanitarno-higijenske i zdravstvene uslove propisane za ugostiteljski objekat u delu objekta u kome se te usluge pružaju.
Iz navedenih odredaba Zakona o turizmu proističe da ugostiteljski objekat može da bude i objekat otvorenog i zatvorenog tipa, odnosno restoran, restoran društvene ishrane (kantina), bife i sl.
Prema tome, ako poslodavac, kao obveznik PDV-a, ispunjava sve uslove, što znači da ima sopstveni ugostiteljski objekat koji ispunjava uslove iz Zakona o turizmu, ima i pravo na odbitak PDV-a po osnovu izdataka za ishranu zaposlenih, jer je dužan i da obračunava i plaća PDV pošto vrši naplatu.
2.2. Obezbeđenje ishrane u ugostiteljskim objektima – restoranima društvene ishrane
U praksi je i dalje prisutan oblik obezbeđivanja ishrane zaposlenih u toku rada u sopstvenom restoranu poslodavca koji se ne bavi ugostiteljskom delatnošću, ali ima tzv. restoran društvene ishrane. Nema zakonskih smetnji da se poslodavac i zaposleni sporazumeju i da se ishrana u toku rada obezbeđuje u tom restoranu. U tom slučaju vrednost obroka koji se obezbeđuje zaposlenima treba da se poklapa sa iznosom naknade za ishranu koji je utvrđen opštim aktom ili ugovorom o radu.
Rečeno je da je ovako obezbeđena ishrana zarada zaposlenih, ali poslodavac, kao obveznik PDV-a, mora da ima u vidu i obavezu obračunavanja i plaćanja PDV-a.
Naime, kada poslodavac organizuje ishranu zaposlenih u sopstvenom restoranu na ime ispunjavanja zakonske obaveze obezbeđivanja ishrane u toku rada, smatra se da vrši ugostiteljsku uslugu isporuke jela i pića na licu mesta, sa naknadom na koju je dužan da obračuna i plati PDV po opštoj stopi od 20%. Osnovicu za obračun PDV-a, u skladu sa odredbom člana 17. stav 1. Zakona o PDV-u, upravo čini iznos naknade koju obveznik prima ili obustavlja od neto zarade zaposlenog.
Pripremanje obroka u sopstvenom restoranu poslodavac može da vrši:
– od namirnica koje su nabavljene od drugih pravnih lica ili
– od sopstvenih namirnica, koje proizvodi sam poslodavac.
Ukoliko poslodavac vrši pripremanje jela isključivo od sopstvenih namirnica (kao što to mogu da rade proizvođači hrane ili privredni subjekti koji se bave prometom na malo), prilikom proizvodnje tih namirnica korišćene su sirovine i repromaterijali za koje je pri nabavci obveznik imao pravo na odbitak PDV-a, uz ispunjenje svih uslova iz člana 28. Zakona o PDV-u, pri čemu tada nije imao podatak o iznosu „ulaznih” komponenti koje će biti utrošene za proizvodnju namirnica koje će biti upotrebljene za pripremanje obroka zaposlenima. Upravo to je razlog što je od 1. januara 2018. omogućeno da se ne vrši ispravka odbitka prethodnog PDV-a u slučaju pružanja usluga ishrane u sopstvenim ugostiteljskim objektima, već prilikom pružanja ove usluge poslodavac ima obavezu da obračuna i plati PDV.
Poslodavac koji priprema obroke zaposlenima delom od sopstvenih namirnica, a delom od nabavljenih namirnica, prilikom nabavke namirnica od drugih lica ima pravo na odbitak prethodnog poreza ukoliko su ispunjeni opšti uslovi za odbitak PDV-a iz člana 28. Zakona o PDV-u. Prilikom pružanja usluga ishrane zaposlenima uz naknadu takođe ima obavezu da obračunava PDV na utvrđenu cenu obroka.
Navedeno će biti prikazano na primeru jednog proizvodnog privrednog subjekta koji organizuje ishranu za zaposlene u sopstvenom restoranu društvene ishrane. U toku konkretnog meseca za pripremanje obroka utrošeno je sopstvenih proizvoda u vrednosti od 200.000 dinara (po ceni koštanja) i nabavljene su namirnice u vrednosti od 110.000 dinara (nabavna vrednost 100.000 plus PDV od 10.000 dinara). Obveznik je koristio pravo na odbitak prethodnog poreza prilikom nabavke materijala za proizvodnju, kao i prilikom nabavke namirnica za pripremanje obroka. Zaposlenima je prodato obroka u vrednosti od 300.000 dinara neto, te je na ovaj iznos obračunat PDV. S obzirom na to da je svojim opštim aktom poslodavac propisao visinu naknade za ishranu za konkretni mesec od 590.580 dinara, poslodavac ima obavezu da zaposlenima isplati razliku toplog obroka u novcu u bruto iznosu od 77.028 dinara, pa se ovaj iznos, pored toplog obroka koji su zaposleni koristili preko restorana, uključuje u zaradu zaposlenih.
Obračun toplog obroka u ovom slučaju je sledeći:
| Red. br. | Opis | Iznos |
| 1. | Sopstveni proizvodi po ceni koštanja | 200.000 |
| 2. | Nabavljene namirnice (po nabavnoj vrednosti) | 100.000 |
| 3. | Cena obroka (ukupna) bez PDV-a (1 + 2) | 300.000 |
| 4. | PDV (red. br. 3 x 20%) | 60.000 |
| 5. | Cena obroka sa PDV-om (3 + 4) | 360.000 |
| 6. | Bruto obroci za zaposlene preko restorana (red. br. 5 : 0,701) | 513.552 |
| 7. | Naknada za ishranu po opštem aktu poslodavca | 590.580 |
| 8. | Razlika naknade za ishranu za isplatu zaposlenima – bruto iznos (7 – 6) |
77.028 |
U datom primeru poslodavac je obračunao nabavnu vrednost namirnica za pripremanje obroka, na tu vrednost je obračunao PDV i utvrdio ukupnu vrednost proizvedenih toplih obroka u iznosu od 513.552 dinara. Pošto su, po opštem aktu poslodavca, zaposleni za konkretni mesec imali pravo na vrednost naknade za ishranu od 590.580 dinara, razliku od bruto (590.580 – 513.552) 77.028 dinara poslodavac ima obavezu da isplati zaposlenima u novcu, prilikom obračuna zarada.
Naime, u obračun zarada zaposlenima, pored zarada za časove rada i radni učinak, ubraja se i vrednost obroka po opštem aktu od 590.580 dinara bruto, a od ukupne neto zarade zaposlenima se, na ime iskorišćenih obroka od zarade, odbija 360.000 dinara.
Vrednost izdatih obroka zaposlenom zajedno sa PDV-om predstavlja neto zaradu zaposlenog na koju se plaća porez i svi doprinosi kao na zarade. To znači da se vrednost primljenog obroka sa PDV-om preračunava na bruto i uključuje u zaradu zaposlenog, a neto iznos toplog obroka (u koji je uključen i PDV) obustavlja se od zarade zaposlenog kao konzumirani topli obrok.
Ovde treba skrenuti pažnju da, u slučaju pružanja ishrane zaposlenima bez naplate naknade, obveznik ne bi imao pravo na odbitak PDV-a, s obzirom na to da je odredbom člana 29. stav 1. tačka 3) Zakona o PDV-u decidirano navedeno da je pravo na odbitak u sopstvenim ugostiteljskim objektima uslovljeno naplatom naknade.
U slučaju da poslodavac, kao obveznik PDV-a, koji je nabavio dobra za pružanje usluga ishrane svojim zaposlenima u sopstvenom restoranu društvene ishrane, nije odbio PDV obračunat od strane prethodnog učesnika u prometu na nabavljena dobra i primljene usluge, dužan je da obračuna PDV na naknadu za izvršenu uslugu ako je naplatio naknadu, jer je izvršio oporeziv promet za koji ima pravo na odbitak prethodnog poreza.
2.3. Obezbeđenje ishrane zaposlenih preko drugog ugostiteljskog preduzeća
Nema zakonskih smetnji da se poslodavac i zaposleni sporazumeju i da se ishrana u toku rada obezbeđuje zaposlenima putem nabavke od drugog proizvođača, a po pravilu je to nabavka putem keteringa ili pak ishrana u tuđem ugostiteljskom objektu.
I u ovom slučaju vrednost obroka koji se obezbeđuje zaposlenima treba da se poklapa sa iznosom naknade za ishranu koji je utvrđen opštim aktom ili ugovorom o radu. Ukalkulisanu vrednost toplog obroka koji se obezbeđuje zaposlenom poslodavac utvrđuje na mesečnom nivou u bruto iznosu, pri čemu taj iznos uključuje u zaradu zaposlenog i obračunava i plaća porez i doprinose na zarade, a prilikom isplate zarade zaposlenom se umanjuje neto iznos konzumiranih obroka.
Obezbeđenje ishrane zaposlenih preko drugog ugostiteljskog preduzeća može da se realizuje tako da:
1) zaposleni odlaze u drugi ugostiteljski objekat i tamo konzumiraju obroke;
2) angažovani ugostitelj direktno isporučuje obroke zaposlenima kod poslodavca koji nema svoj ugostiteljski objekat, a poslodavac samo plaća po računu;
3) angažovani ugostitelj isporučuje obroke poslodavcu koji ima svoj ugostiteljski objekat, koji ih potom prodaje svojim zaposlenima.
U nastavku sledi detaljniji pregled ovih situacija.
U prvom slučaju – kada zaposleni odlaze u drugi ugostiteljski objekat i tamo konzumiraju obroke – poslodavac koji obezbeđuje ishranu zaposlenih preko drugog ugostiteljskog preduzeća obično sa tim preduzećem zaključuje ugovor kojim se precizira koji će zaposleni koristiti usluge ishrane, koja je vrednost obroka i drugo. Zaposleni koriste usluge ugostiteljskog preduzeća u njegovim objektima, a poslodavac snosi troškove ishrane. Za izvršene usluge ishrane ugostiteljsko preduzeće ispostavlja fakturu sa iskazanim PDV-om, ukoliko je poreski obveznik.
S obzirom na to da u navedenom slučaju poslodavac ne vrši prodaju obroka zaposlenima u sopstvenom ugostiteljskom objektu, već samo vrši plaćanje umesto zaposlenih, ne ispunjava uslov za odbitak prethodnog shodno članu 29. stav 1. tačka 3) Zakona o PDV-u, pa nema pravo odbitka PDV-a iskazanog u fakturi ugostiteljskog preduzeća. Imajući u vidu da poslodavac ne vrši prodaju obroka zaposlenima, ne vrši oporezivi promet, pa nema obavezu ni da obračunava PDV.
Na primer, poslodavac je zaključio ugovor sa ugostiteljskim preduzećem u kom će zaposleni koristiti usluge ishrane. Na kraju meseca poslodavac je dobio fakturu ugostiteljskog preduzeća po kojoj vrednost usluga ishrane iznosi 120.000 dinara, a PDV po opštoj stopi iznosi 24.000 dinara. U ovom slučaju, prilikom obračuna zarade vrednost nabavljenog toplog obroka sa PDV-om, brutiranog koeficijentom koji se koristi prilikom brutiranja zarada od 0,701, treba uključiti u zaradu i na tako utvrđenu ukupnu zaradu treba platiti porez i doprinose.
Konkretno:
| Red. br. | Opis | Iznos |
| 1. | Obračunata bruto zarada zaposlenih za mesec | 600.000 |
| 2. | Topli obrok – neto | 144.000 |
| 3. | Topli obrok – bruto (144.000 : 0,701) | 205.421 |
| 4. | Ukupna bruto zarada (1 + 3) | 805.421 |
Kada na ovaj način utvrdi ukupnu bruto zaradu (sa toplim obrokom), poslodavac obračunava porez i doprinose na zarade, utvrđuje neto iznos zarada i od tog neto iznosa odbija „konzumirane” (plaćene) tople obroke zaposlenima u iznosu od 144.000 dinara.
Isti je poreski tretman i u slučaju angažovanja ugostiteljskog objekta da zaposlenima kod drugog poslodavca koji nema svoj ugostiteljski objekat direktno isporučuje obroke. Poslodavac samo plaća po računu dobavljaču i nema pravo na odbitak PDV-a – ne vrši promet u sopstvenom restoranu.
Drugi slučaj – kada angažovani ugostitelj isporučuje obroke poslodavcu koji ima svoj ugostiteljski objekat, koji ih potom prodaje svojim zaposlenima – donekle je obuhvaćen u prethodnom podnaslovu 2.2. Ovde je samo važno istaći da se, kada poslodavac vrši nabavku obroka od drugog ugostiteljskog preduzeća, pa ih u svojim objektima – restoranima poslužuje zaposlenima uz naknadu, smatra da vrši uslugu ishrane zaposlenih, tako da ima obavezu da obračunava PDV. Za takvu nabavku obroka ima pravo na odbitak prethodnog poreza iskazanog u fakturi ugostiteljskog preduzeća. Ukoliko poslodavac vrši uslugu ishrane po istoj ceni po kojoj je i nabavio obroke, neće biti „dodate vrednosti”, pa ni razlike PDV-a za plaćanje, odnosno prethodni i obračunati PDV biće jednaki.
- Evidentiranja prodaje obroka za ishranu zaposlenih preko fiskalne kase
Prema odredbama člana 3. Zakona o fiskalnim kasama („Sl. glasnik RS”, br. 135/2004 i 93/2012), lice upisano u odgovarajući registar za promet dobara na malo, odnosno za pružanje usluga fizičkim licima, dužno je da evidentira svaki pojedinačno ostvareni promet preko fiskalne kase. Obaveza evidentiranja svakog pojedinačno ostvarenog prometa preko fiskalne kase postoji i u slučaju kada se usluga pruža fizičkom licu, a naknadu za pružene usluge snosi pravno lice, nezavisno od načina plaćanja (gotovina, ček ili kartica).
U skladu sa navedenim, kada poslodavac pruža uslugu ishrane zaposlenima preko sopstvenog restorana, dužan je da evidentira svaki pojedinačno ostvareni promet preko fiskalne kase, bez obzira na to da li se plaćanje vrši odmah ili obustavom od neto zarade. Naime, s obzirom na to da delatnost koju obavlja tzv. restoran društvene ishrane u okviru privrednog subjekta nije izuzeta od obaveze evidentiranja prometa preko fiskalne kase, promet koji ostvari pružanjem usluge ishrane zaposlenima evidentira se preko fiskalne kase.
Ukoliko poslodavac obezbeđuje topli obrok preko drugog ugostiteljskog preduzeća, pri čemu zaposleni koriste usluge ugostiteljskog preduzeća u njihovim restoranima, a naknadu za izvršene usluge snosi poslodavac, ugostiteljsko preduzeće vrši evidentiranje ostvarenog prometa preko fiskalne kase, bez obzira na to što naknadu za izvršenu uslugu snosi poslodavac kod koga su ta lica zaposlena i što će uplatu izvršiti nalogom za prenos. Poslodavac nema obavezu evidentiranja prometa preko fiskalne kase jer ne vrši uslugu isporuke jela i pića zaposlenima.
Ukoliko poslodavac vrši nabavku obroka od ugostiteljskog preduzeća, pa ih isporučuje zaposlenima u sopstvenom restoranu uz naknadu, smatra se da vrši uslugu isporuke jela i pića zaposlenima i takođe ima obavezu da taj promet evidentira preko fiskalne kase.