Nova fiskalna godina donela je brojne promene u oblasti propisa koji regulišu poreze na imovinu, te je samim tim pojačano i interesovanje kako stanovništva, tako i privrednog sektora za predmetno pitanje, a naročito u pogledu visine poreske obaveze i novonastalih obaveza poreskih obveznika u pogledu prijavljivanja poreza
Odredbom člana 89. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o planiranju i izgradnji („Sl. glasnik RS”, br. 72/2009, 81/2009, 64/2010, 24/2011, 121/2012, 42/2013, 50/2013 i 98/2013), kao i usvajanjem izmena i dopuna Zakona o porezu na imovinu („Sl. glasnik RS”, br. 26/2001, „Sl. list SRJ”, br. 42/2002 i „Sl. glasnik RS”, br. 80/2002, 80/2002, 135/2004, 61/2007, 5/2009, 101/2010, 24/2011, 78/2011, 57/2012 i 47/2013, u daljem tekstu: Zakon), u pravni sistem Republike Srbije uvedeno je novo pravno rešenje u vezi s naplatom javnih prihoda za korišćenje građevinskog zemljišta.
Naknada za korišćenje građevinskog zemljišta plaćala se do 31. decembra 2013. godine, a od 1. januara 2014. godine integrisana je u porez na imovinu. Nestanku ovakve dažbine iz pravnog sistema Republike Srbije doprinela je činjenica da je bila reč o nametu koji je promenama svojinskih odnosa prevaziđen, pa samim tim i nepravičan i ekonomski neracionalan. Prema novim zakonskim rešenjima, vrednost imovine koja je predmet oporezivanja, za poreske svrhe procenjuju lokalne samouprave sopstvenom pravnom regulativom. Zakonskim izmenama predviđen je jednak tretman pri vrednovanju poreske osnovice, nezavisno od okolnosti da li se imovina nalazi u vlasništvu fizičkog ili pravnog lica.
Ovakav način obračunavanja poreskih obaveza trebalo je da bude implementiran u pravni sistem Republike Srbije još 2011. godine, ali je iste godine odlučeno da povećanje poreza na imovinu u toj godini ne sme da premaši 60%. Vlada Republike Srbije je u 2012. godini propisala da se visina poreza neće menjati. Na nivou grada Beograda odlučeno je da se visina poreza neće menjati ni u 2013. godini, dok su ostale lokalne samouprave bile prinuđene da odstupe od ovakve odluke, imajući u vidu da je Republika Srbija ukinula neke od lokalnih izvornih prihoda, kao i različite komunalne takse, a transferi sredstava s republičkog na lokalni nivo kasnili su, pa je finansiranje lokalnih samouprava bilo znatno otežano.
Od 1. januara 2014. godine porez na imovinu plaća se na nepokretnosti iz člana 2. Zakona, što implicira da se porez na imovinu plaća i na objekte (odnosno njihove delove) za čiju izgradnju je izdata propisana građevinska dozvola, na objekte za čiju izgradnju nije izdata građevinska dozvola i koji su u postupku legalizacije, kao i na ostale objekte, odnosno takve objekte za čiju izgradnju nije izdata građevinska dozvola i nije podnet zahtev za legalizaciju. Iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da je namera zakonodavca bila da u najvećoj mogućoj meri proširi poreski domašaj i time doprinese povećanju budžetskih sredstava po ovom osnovu.
Porez na imovinu kao izvorni prihod jedinice lokalne samouprave
Porez na imovinu predstavlja izvorni prihod jedinice lokalne samouprave i obračunava se u skladu sa odredbama Zakona i Pravilnikom o načinu utvrđivanja osnovice poreza na imovinu na prava na nepokretnostima („Sl. glasnik RS”, br. 38/2001, 45/2004 i 27/2011) (za poreske obaveze nastale do 31. 12. 2013. godine). U pogledu naplate, kontrole, zastarelosti, obračuna kamate i ostalog, primenjuju se odredbe Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji („Sl. glasnik RS”, br. 80/2002, 84/2002 – ispr., 23/2003, 70/2003, 55/2004, 61/2005, 85/2005, 62/2006, 63/2006, 61/2007, 20/2009, 72/2009, 53/2010, 101/2011, 2/2012, 93/2012, 47/2013 i 108/2013).
Mišljenje ministarstva
U vezi s domenom naplate poreza na imovinu, Ministarstvo finansija je dalo Mišljenje br. 430-01-00356/2013-04 od 17. 9. 2013. godine, iz koga na ovom mestu dajemo izvod:
„Nepokretnostima, u smislu člana 2. st. 1. Zakona, smatraju se: zemljište, stambene i poslovne zgrade, stanovi, poslovne prostorije, garaže, zgrade i prostorije za odmor i rekreaciju i drugi građevinski objekti, odnosno njihovi delovi (član 2. st. 2. Zakona).
Prema odredbi člana 2. st. 1. Zakona, koja se primenjuje od 1. januara 2014. godine, porez na imovinu iz člana 1. tač. 1) ovog zakona (dalje: porez na imovinu), plaća se na nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji Republike Srbije, i to na:
1) pravo svojine, odnosno na pravo svojine na zemljištu površine preko 10 ari;
2) pravo zakupa stana ili stambene zgrade konstituisano u korist fizičkih lica, u skladu sa zakonom kojim je uređeno stanovanje, odnosno socijalno stanovanje, odnosno zakonom kojim su uređene izbeglice, za period duži od jedne godine ili na neodređeno vreme;
3) pravo korišćenja građevinskog zemljišta površine preko 10 ari, u skladu sa zakonom kojim se uređuje pravni režim građevinskog zemljišta;
4) pravo korišćenja nepokretnosti u javnoj svojini od strane imaoca prava korišćenja, u skladu sa zakonom kojim se uređuje javna svojina;
5) korišćenje nepokretnosti u javnoj svojini od strane korisnika nepokretnosti, u skladu sa zakonom kojim se uređuje javna svojina;
6) državinu nepokretnosti na kojoj imalac prava svojine nije poznat ili nije određen;
7) državinu nepokretnosti u javnoj svojini, bez pravnog osnova;
8) državinu i korišćenje nepokretnosti po osnovu ugovora o finansijskom lizingu.
Nepokretnostima, u smislu člana 2. st. 1. Zakona, smatraju se:
1) zemljište, i to: građevinsko, poljoprivredno, šumsko i drugo;
2) stambene, poslovne i druge zgrade, stanovi, poslovne prostorije, garaže i drugi (nadzemni i podzemni) građevinski objekti, odnosno njihovi delovi (dalje: objekti) – član 2. st. 2. Zakona.
Odredbom člana 11. st. 1. tač. 1) Zakona propisano je da stopa poreza na imovinu na prava na nepokretnosti poreskog obveznika koji vodi poslovne knjige iznosi do 0,4%.
U slučaju da skupština jedinice lokalne samouprave ne utvrdi visinu poreske stope, ili je utvrdi preko maksimalnog iznosa iz st. 1. ovog člana, porez na imovinu utvrdiće primenom najviše odgovarajuće poreske stope iz st. 1. ovog člana na prava na nepokretnosti obveznika koji vodi poslovne knjige, odnosno obveznika koji ne vodi poslovne knjige (član 11. st. 2. Zakona).”
Zakonske odredbe konstituišu nadležnost komisija lokalne samouprave u pogledu procenjivanja vrednosti imovine, i to na osnovu tržišne vrednosti nekretnina, umesto dosadašnje nadležnosti Zavoda za statistiku za navedeno pitanje.
Dakle, do stupanja na snagu novih zakonskih rešenja, odnosno do početka tekuće godine, cenu kvadratnog metra, kao poresku osnovicu za razrezivanje poreza na imovinu, određivao je Republički zavod za statistiku. Nadležni poreski organi za potrebe donošenja poreskih rešenja uzimali su ovako utvrđenu vrednost kvadratnog metra, potom tu vrednost množili s kvadraturom i lokacijom posmatrane nepokretnosti, a zatim je dobijena vrednost umanjivana korektivnim elementima (amortizacija, umanjenje poreza po osnovu starosti objekta, itd.).
Novim zakonskim odredbama predviđeno je da lokalna samouprava aktom nadležnog organa određuje poresku osnovicu na osnovu tri prometa u okviru jedne zone, čime se sa statistički utvrđene vrednosti prelazi na tržišnu. Namera zakonodavca je da se na ovaj način poreske obaveze prilagode realnom stanju na tržištu.
Ovo je, međutim, ujedno i slaba tačka novih poreskih rešenja, imajući u vidu da se (stvarna) tržišna vrednost nepokretnosti na određenoj lokaciji ne može precizno utvrditi na osnovu (samo) tri prometa nepokretnosti, a naročito s obzirom na činjenicu da kupoprodajni ugovori katkad sadrže fingirane cene zarad plaćanja nižeg poreza na prenos apsolutnih prava.
Ipak, ukoliko ni u zoni, ni u graničnim zonama nije bilo najmanje tri prometa odgovarajućih nepokretnosti od 1. januara do 30. septembra 2013. godine, osnovica poreza na imovinu za 2014. godinu za predmetne nepokretnosti obveznika koji ne vodi poslovne knjige jednaka je osnovici poreza na imovinu takve nepokretnosti za 2013. godinu, odnosno osnovici poreza na imovinu odgovarajuće nepokretnosti obveznika koji ne vodi poslovne knjige, u toj zoni, za 2013. godinu.
Ovakav stav zauzima i Ministarstvo finansija u Mišljenju br. 430-00-00141/2013-04 od 30. 10. 2013. godine, koje citiramo u nastavku:
„Od 1. januara 2014. godine porez na imovinu plaća poreski obveznik, što znači i javno preduzeće, za pravo svojine, pravo zakupa i pravo korišćenja, za korišćenje i za državinu nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji Republike Srbije (uključujući i poljoprivredno zemljište) iz člana 2. Zakona o porezima na imovinu za koje je to javno preduzeće poreski obveznik, osim za nepokretnosti za koje u skladu sa članom 12. Zakona ima pravo na poresko oslobođenje…
…Prema odredbi člana 6. st. 5. Zakona, prosečnu cenu odgovarajućih nepokretnosti po zonama na teritoriji jedinice lokalne samouprave, utvrđuje svaka jedinica lokalne samouprave aktom nadležnog organa, na osnovu cena ostvarenih u prometu odgovarajućih nepokretnosti po zonama u periodu od 1. januara do 30. septembra godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje porez na imovinu (dalje: tekuća godina).
Prosečna cena u zoni u kojoj nije bilo najmanje tri prometa (dalje: zona u kojoj nije bilo prometa) odgovarajućih nepokretnosti u periodu iz st. 5. ovog člana, za te nepokretnosti utvrđuje se na osnovu proseka prosečnih cena ostvarenih u graničnim zonama u kojima je u tom periodu bilo najmanje tri prometa odgovarajućih nepokretnosti – član 6. st. 6. Zakona.
Granične zone iz st. 6. ovog člana jesu zone čije se teritorije graniče sa zonom u kojoj nije bilo prometa, nezavisno od toga kojoj jedinici lokalne samouprave pripadaju – član 6. st. 7. Zakona.
Prema odredbi člana 6. st. 8. Zakona, ako ni u graničnim zonama iz st. 7. ovog člana nije bilo prometa odgovarajućih nepokretnosti u periodu iz st. 5. ovog člana, osnovica poreza na imovinu za te nepokretnosti u zoni u kojoj nije bilo prometa jednaka je osnovici poreza na imovinu te nepokretnosti, odnosno u toj zoni odgovarajuće nepokretnosti obveznika koji ne vodi poslovne knjige za tekuću godinu.
Prema odredbi člana 5. st. 1. Zakona, koja se primenjuje od 1. januara 2011. godine zaključno sa 31. decembrom 2013, osnovica poreza na imovinu za nepokretnosti poreskog obveznika koji ne vodi poslovne knjige u skladu s propisima u Republici Srbiji, osim poljoprivrednog i šumskog zemljišta, jeste vrednost nepokretnosti na dan 31. decembra godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje i plaća porez na imovinu, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.
Prema odredbi člana 6. Zakona, koja se primenjuje od 1. januara 2011. godine zaključno sa 31. decembrom 2013. godine, vrednost nepokretnosti iz člana 5. ovog zakona utvrđuje se primenom osnovnih i korektivnih elemenata. Osnovni elementi jesu korisna površina i prosečna tržišna cena kvadratnog metra odgovarajućih nepokretnosti na teritoriji opštine. Korektivni elementi jesu lokacija nepokretnosti, kvalitet nepokretnosti i drugi elementi koji utiču na tržišnu vrednost nepokretnosti.”
Pored procenjene vrednosti nepokretnosti i amortizacije takve vrednosti po osnovu starosti objekta, kao i ostalih korektivnih elemenata, na visinu poreske obaveze neminovno utiče i poreska stopa, koju utvrđuje lokalna samouprava. Tako je, primera radi, najveće povećanje od oko 270%, zabeleženo u Kragujevcu, u Novom Sadu je zabeleženo povećanje od oko 170%, u Beogradu su porezi na imovinu povećani za 80%, a u Nišu za 30%.
Pomenuto rešenje u pogledu integrisanja naknade za korišćenje građevinskog zemljišta donekle predstavlja olakšicu za vlasnike kuća, jer isti ubuduće neće plaćati porez na dvorišta površine do 10 ari.
Prema novim zakonskim rešenjima i dalje će se primenjivati amortizacija na stare kuće i stanove, ali tako da će stopa amortizacije umesto dosadašnjih 0,8% ubuduće biti određivana u rasponu od 0% do 1%, uz pravo lokalnih samouprava da precizno definišu stopu amortizacije. Shodno tome, stopa amortizacije biće određivana u iznosu do 1% za jednu godinu starosti stana, ali se poreska obaveza po ovom osnovu može umanjiti najviše do 40%. Ako skupština jedinice lokalne samouprave ne utvrdi visinu stope amortizacije, ili je ne utvrdi u skladu sa ovim zakonom, ili je utvrdi, a ne objavi u skladu sa st. 3. ovog člana, kod utvrđivanja poreza na imovinu vrednost nepokretnosti iz st. 1. ovog člana ne umanjuje se za amortizaciju.
Praktično posmatrano, ovakvo rešenje podrazumeva da će vlasnici stanova u novogradnji plaćati veći porez od vlasnika starih stanova na istoj lokaciji.
Takođe, nova metoda oporezivanja pokazuje da u istoj zoni stan ima znatno veću tržišnu vrednost od kuće. Tako, statistički podaci pokazuju da su se u 2013. godini, kao predmet kupoprodajnih ugovora češće javljali stanovi, nego kuće i poslovni prostor. Time, tržišni trendovi govore da će porez na kuće neznatno, a porez na stanove višestruko porasti.
Novoustanovljeno pravo na poreski kredit obveznika koji stanuje u stanu ili kući na koju plaća porez
Novinu predstavlja i zakonsko rešenje prema kome građani imaju pravo i na poreski kredit u visini do 50% iznosa poreske obaveze, a maksimalno do 20.000 dinara. Pravo na poreski kredit ostvaruje se samo pod uslovom da obveznik stanuje u stanu ili kući na koju plaća porez. Ako na jednoj zgradi ili stanu ima više obveznika, pravo na umanjenje utvrđenog poreza ima svaki obveznik koji u toj zgradi ili stanu stanuje, u visini srazmernoj njegovom udelu u pravu na toj zgradi ili stanu u odnosu na iznos za koji se porez umanjuje. Utvrđeni porez na prava na zgrade i stanove površine do 60 m², koji nisu na gradskom građevinskom zemljištu, odnosno na zemljištu u građevinskom području i ne daju se u zakup, a u kojima stanuju samo lica starija od 65 godina, umanjuje se za 75%. Značajno je primetiti da se pravo na poreski kredit odnosi samo na poreske obveznike – fizička lica, te da pravna lica ne mogu ostvariti poreske olakšice po ovom osnovu.
Način obračuna poreske obaveze
Dakle, iznos poreza prema novoj pravnoj regulativi dobija se kada se kvadratura stana najpre pomnoži s prosečnom tržišnom cenom kvadrata nekretnine iste namene u istoj gradskoj zoni, a potom se oduzme amortizacija na starost, do maksimalnih 40% tako utvrđene osnovice. Ako u stanu koji je predmet oporezivanja vlasnik i stanuje, po osnovu poreskog kredita se oduzima do 50% iznosa poreske obaveze, ali najviše do 20.000 dinara. Poreska osnovica se množi poreskom stopom koju propisuje skupština jedinice lokalne samouprave (videti okvir).
U slučaju da skupština jedinice lokalne samouprave ne utvrdi visinu poreske stope, ili je utvrdi preko navedenog maksimalnog iznosa, porez na imovinu biće utvrđen primenom najviše odgovarajuće poreske stope na prava na nepokretnosti obveznika koji vodi poslovne knjige, odnosno obveznika koji ne vodi poslovne knjige.
Na teritoriji Grada Beograda, za poreske obveznike – fizička lica, poresko opterećenje prema novoj zakonskoj regulativi ne može biti uvećano za više od 80% u odnosu na ranije obaveze po ovom osnovu, iako se u momentu kreiranja novih zakonskih rešenja predlagao limit u rasponu od 200% do 300%.
Očigledno je, međutim, da će promena zakonske regulative u pogledu razrezivanja poreza na imovinu najviše pogoditi višečlana domaćinstva koja poseduju stare kuće i stanove, a iz razloga što se poreska umanjenja zbog loše infrastrukture i unutrašnje opremljenosti stambenog objekta prema novim zakonskim rešenjima više ne primenjuju, a umanjenje poreza po osnovu amortizacije zbog starosti nepokretnosti smanjeno je s ranije maksimalnih 70% na 40%. Najzad, umanjenja poreza po osnovu broja članova domaćinstva ne primenjuju se dve godine unazad.
Imovina pravnih lica koja poslovne knjige vode po Međunarodnim računovodstvenim standardima, oporezivaće se po metodu fer vrednosti. Takva pravna lica imaju obavezu podnošenja poreske prijave, prema kojoj nadležni poreski organ donosi odgovarajuće poresko rešenje. Poreski obveznici bi trebalo da u roku od 15 dana, računajući od dana prijema poreskog rešenja, plate razliku na iznos akontacije koju su platili u februaru za prvi kvartal 2014. godine.
Poreski obveznik koji vodi poslovne knjige, u postupku utvrđivanja poreza na imovinu podnosi:
– poresku prijavu PPI-1 s pratećim prilozima (popunjenu i potpisanu);
– analitičke knjigovodstvene kartice na kojima je evidentirana imovina koja se prijavljuje, potpisane od obveznika ili ovlašćenog lica i overene pečatom, i
– dokaz o vlasništvu ili korišćenju nepokretnosti, u kopiji, ukoliko je nepokretnost stečena u toku godine za koju se podnosi poreska prijava.
U smislu odredaba Zakona, obveznik koji vodi poslovne knjige jeste:
– pravno lice koje vodi poslovne knjige u skladu s propisima Republike Srbije;
– ogranak ili drugi organizacioni deo stranog pravnog lica koji obavlja privrednu delatnost u Republici Srbiji i koji poslovne knjige vodi u skladu s propisima Republike Srbije;
– fizičko lice koje ostvaruje prihode od samostalne delatnosti u skladu sa zakonom kojim se uređuje oporezivanje dohotka građana koji vodi poslovne knjige – za imovinu koju je evidentirao u svojim poslovnim knjigama, osim preduzetnika koji porez na dohodak građana na prihode od samostalne delatnosti plaća na paušalno utvrđen prihod;
– drugo lice koje vodi poslovne knjige u skladu s propisima Republike Srbije, osim preduzetnika – za imovinu koja nije evidentirana u njegovim poslovnim knjigama.
Poreska prijava podnosi se tako da se jednom poreskom prijavom obuhvate sve nepokretnosti na teritoriji lokalne samouprave za koje je obveznik isto lice.
Zakonski iznosi poreske stope
Zakon određuje najviše iznose stopa poreza na imovinu i oni iznose:
1) na prava na nepokretnosti poreskog obveznika koji vodi poslovne knjige – do 0,4%,
2) na prava na zemljištu kod obveznika koji ne vodi poslovne knjige – do 0,3%,
3) na prava na nepokretnosti poreskog obveznika koji ne vodi poslovne knjige, osim na zemljištu:
| Na poresku osnovicu | Plaća se na ime poreza |
| (1) do 10.000.000 dinara | do 0,4% |
| (2) od 10.000.000 do 25.000.000 dinara | porez iz podtačke (1) + do 0,6% na iznos preko 10.000.000 dinara |
| (3) od 25.000.000 do 50.000.000 dinara | porez iz podtačke (2) + do 1% na iznos preko 25.000.000 dinara |
| (4) preko 50.000.000 dinara | porez iz podtačke (3) + do 2% na iznos preko 50.000.000 dinara |
Poreski obveznik koji ne vodi poslovne knjige, u postupku utvrđivanja poreza na imovinu, podnosi:
– poresku prijavu PPI-2, popunjenu i potpisanu;
– dokaz o vlasništvu ili korišćenju nepokretnosti, u kopiji (primera radi, ugovor o kupoprodaji, poklonu, ostavinsko rešenje, upotrebna dozvola, građevinska dozvola itd.);
– kopiju lične karte, sa odštampanim izvodom iz lične karte, ukoliko je lična karta čipovana, i
– kopiju potvrde o PIB-u za nerezidente (vlasnike nepokretnosti koji nisu državljani Republike Srbije).
U smislu odredaba Zakona, obveznik koji ne vodi poslovne knjige jeste:
– preduzetnik koji porez na dohodak građana na prihode od samostalne delatnosti plaća na paušalno utvrđen prihod;
– preduzetnik koji vodi poslovne knjige – za imovinu koja nije evidentirana u njegovim poslovnim knjigama, i
– druga lica koja ne vode poslovne knjige u skladu s propisima Republike Srbije.
Analiza očekivanih efekata
Naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta od januara 2014. godine više se ne nalazi na uplatnicama Javnog komunalnog preduzeće „Infostan”. Korisnici usluga pomenutog preduzeća koji imaju više stanova na svoje ime ili poseduju stanove i garaže dobijaju sve uplatnice u jednoj koverti. Prelazak na ovakav sistem pakovanja računa urađen je zbog smanjenja troškova dostave, racionalizacije poslovanja, ali i jednostavnijeg načina dobijanja računa. Svi korisnici koji žele da promene dostavnu adresu računa, kao i oni kojima ne odgovara takav način dostave mogu da se obrate mejlom, dopisom, telefonom ili lično radnoj jedinici na teritoriji opštine prebivališta.
Pravna nesigurnost u vezi sa utvrđivanjem naknade za korišćenje građevinskog zemljišta postojala je iz razloga što su lokalne samouprave dispozitivno utvrđivale visinu naknade, pa je tako visina naknade u različitim gradovima varirala i do hiljadu puta. Pored toga, bilo je slučajeva da su pojedine lokalne samouprave naplaćivale i naknadu i porez, te na taj način ubirale dva nameta po istom pravnom osnovu.
Svrha integracije naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u porez na imovinu reflektuje se u dva smera:
– prvo, ovakvo rešenje nesporno vodi većem stepenu pravne sigurnosti poreskih obveznika, imajući u vidu da je unapred poznat kako način utvrđivanja poreza, tako i iznos poreskih troškova, budući da su zakonskim odredbama propisana precizna pravila za utvrđivanje poreske osnovice, rokovi za objavljivanje svih elemenata za utvrđivanje i maksimalna stopa poreza na imovinu koju jedinica lokalne samouprave može da utvrdi na svojoj teritoriji; time se uklanja svaka pravna neizvesnost u pogledu visine poreske obaveze;
– drugo, očekivano je da puna primena poreskih propisa u kontekstu (izmenjenog) načina utvrđivanja poreske osnovice za lica koja vode poslovne knjige, primena zakonskih odredaba za oporezivanje lica koja ne vode poslovne knjige i povećanje obuhvata obveznika povećaju kapacitet poreza na imovinu, tako da prihodi od ovog poreza nadomeste gubitak prihoda lokalnih samouprava koji je prouzrokovan gašenjem naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, a koja u postojećem režimu svojinskih prava nad zemljištem nema osnova za postojanje.
Pored toga, prvenstveno vezujući veličinu poreske osnovice za tržišnu vrednost zemljišta na kojem se nalaze objekti, sprovođenje Zakona stvara podsticaje da se zemljište koristi u najprofitabilnije namene – primera radi, destimuliše se postojanje skladišnih ili industrijskih objekata u centru grada. Važno je pomenuti i to da se ne povećava maksimalno dozvoljeni iznos stope poreza na imovinu, već se menja predmet oporezivanja, dok se za nepokretnosti obveznika koji vode poslovne knjige, kao i za poljoprivredno i šumsko zemljište obveznika koji ne vode poslovne knjige menja način utvrđivanja poreske osnovice, sve s ciljem ostvarivanja ustavnog principa oporezivanja srazmerno ekonomskoj moći obveznika.
Prve reakcije privrednog sektora, međutim, govore da je praktična primena ovakvih rešenja dovela do povećanja nelikvidnosti privrednih subjekata i samim tim dodatno otežala njihovo poslovanje. Pre svega, napominjemo da je dosadašnja praksa išla u korist privrednim subjektima, jer su oni do stupanja na snagu novih zakonskih rešenja u oblasti poreza na imovinu porez na zemljište i proizvodne objekte plaćali na osnovu njihove knjigovodstvene, a ne tržišne vrednosti. Na osnovu odredaba novog zakona, neće biti razmatrana knjigovodstvena, već tržišna vrednost imovine u svojini privrednih subjekata, koja će se u svakom slučaju određivati na osnovu procene i zoniranja.
Tako, predstavnici privrednih subjekata ističu da su nameti na imovinu previsoko određeni i da znatno utiču na solventnost, ali i na njihovu perspektivu, kao i da su privredna društva dobila rešenja o porezu uvećana u odnosu na prethodna od 80% do čak 36 puta.
Sve ovo je dovelo i do reakcije Unije poslodavaca Srbije, koja je zatražila od Vlade i lokalnih samouprava da snize porez na imovinu, koji bi do kraja godine mogao dovesti do gubitka između 25.000 i 30.000 radnih mesta, kao konsekvenca gašenja privrednih društava zbog nelikvidnosti.
Zaključak je da privredna društva smatraju da su lokalne samouprave stvorile neravnopravne uslove poslovanja za privredna društva, jer porez nije svuda proporcionalno uvećan, već su prisutne, pa i povećane razlike u obavezama privrednih subjekata.
Kada je reč o obavezama pravnih lica prema novoj zakonskoj regulativi, ističemo da je od 1. januara 2014. godine poreski obveznik – pravno lice, dužan da za imovinu koju stekne, započne ili prestane da koristi u toku godine, ili mu po drugom osnovu nastane ili prestane poreska obaveza, podnese poresku prijavu u roku od 30 dana od dana nastanka takve promene.
Za imovinu za koju je podneo poresku prijavu obveznik – pravno lice dužno je da do 31. marta svake poreske godine podnese poresku prijavu sa utvrđenim porezom za tu godinu.
Na ovom mestu citiramo izvod iz Mišljenja Ministarstva finansija, br. 011-00-00922/2013-04 od 23. 10. 2013. godine:
„Od 1. januara 2014. godine Apoteka B… je obveznik poreza na imovinu ako je na nepokretnostima koje se nalaze na teritoriji Republike Srbije:
– imalac prava svojine, odnosno prava svojine na zemljištu površine preko 10 ari;
– imalac prava korišćenja građevinskog zemljišta površine preko 10 ari, u skladu sa zakonom kojim se uređuje pravni režim građevinskog zemljišta;
– imalac prava korišćenja nepokretnosti u javnoj svojini, u skladu sa zakonom kojim se uređuje javna svojina;
– korisnik nepokretnosti u javnoj svojini, u skladu sa zakonom kojim se uređuje javna svojina;
– držalac nepokretnosti na kojoj imalac prava svojine nije poznat ili nije određen;
– držalac nepokretnosti u javnoj svojini, bez pravnog osnova;
– primalac finansijskog lizinga.
Kad na nepokretnosti, pored prava svojine, postoji i neko od navedenih prava, odnosno korišćenje ili državina, obveznik poreza na imovinu jeste imalac tog prava, korisnik ili držalac, a ne imalac prava svojine.
Od 1. januara 2014. godine poreski obveznik – pravno lice dužno je da za imovinu koju stekne, započne ili prestane da koristi u toku godine, ili mu po drugom osnovu nastane ili prestane poreska obaveza, podnese poresku prijavu u roku od 30 dana od dana nastanka takve promene.
Za imovinu za koju je podneo poresku prijavu obveznik – pravno lice dužno je da do 31. marta svake poreske godine podnese poresku prijavu sa utvrđenim porezom za tu godinu.
Poreski obveznici su tokom aprila i maja primili poreska rešenja za 2014. godinu, a novi način obračuna najviše će pogoditi vlasnike nepokretnosti u centru grada jer se poreska osnovica utvrđuje na osnovu prosečne tržišne cene u periodu od 1. januara do 30. septembra 2013. godine u zoni u kojoj se nepokretnost nalazi.
Primera radi, Grad Beograd je podeljen na 8 zona, a kriterijumi su udaljenost od centra, komunalna i infrastrukturna opremljenost. Stopa poreza je 0,4% za pravna i 0,35% za fizička lica.
Poreska prijava se podnosi i za imovinu za koju obveznik ispunjava uslove za poresko oslobođenje…
…Odredbom člana 4. st. 5. tač. 1) Zakona uređeno je da se, u smislu oporezivanja porezom na imovinu, obveznikom koji vodi poslovne knjige smatra i pravno lice koje vodi poslovne knjige u skladu s propisima Republike Srbije.
Prema odredbi člana 34. st. 1. Zakona, za imovinu koju stekne, započne ili prestane da koristi u toku godine, ili mu po drugom osnovu nastane ili prestane poreska obaveza, obveznik poreza na imovinu podnosi poresku prijavu u roku od 30 dana od dana nastanka takve promene.
Za imovinu za koju je podneo poresku prijavu u skladu sa st. 1. ovog člana, obveznik koji vodi poslovne knjige dužan je da do 31. marta svake poreske godine podnese poresku prijavu sa utvrđenim porezom za tu godinu (član 34. st. 2. Zakona).
Poreska prijava iz ovog člana podnosi se i za imovinu za koju obveznik ispunjava uslove za poresko oslobođenje (član 34. st. 7. Zakona).”
Prethodno navedene zakonske izmene u praksi će se reflektovati tako što će vlasnici nepokretnosti u centru grada plaćati i do 40% veći porez. Počev od tekuće godine, porez će plaćati i vlasnici poljoprivrednog zemljišta površine veće od 10 ari.
Umesto zaključka
Promena načina obračuna poreske osnovice nesporno vodi povećanju budžetskih sredstava lokalnih samouprava. Budžetski prihod bi, svakako, bio povećan i ukoliko bi poreski domašaj bio upodobljen faktičkom stanju i ukoliko bi se poreske evidencije vodile na precizniji i sveobuhvatniji način.
Prema raspoloživim statističkim podacima (nemačke organizacije GIZ) u Srbiji su svaka peta kuća za stanovanje i svaki sedmi poslovni prostor van poreske evidencije, što podrazumeva da vlasnici takvih objekata ne plaćaju porez na imovinu.
Na ime naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, koja je ukinuta 1. 1. 2014. godine i od poreza na imovinu pravnih i fizičkih lica, Grad Beograd je u 2013. godine ostvario prihode u visini od približno 15 milijardi dinara, pri čemu je polovinu navedenog iznosa činila naknada za korišćenje građevinskog zemljišta. Prema preliminarnim procenama, prihod Grada Beograda po osnovu poreza na imovinu bi, nakon ukidanja naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, u tekućoj godini trebalo da bude ekvivalentan prihodima koji su ostvareni u toku 2013. godine.