Predmet Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Sl. glasnik RS”, br. 106/2015 – u daljem tekstu: Zakon) jeste postupak u kome sudovi i javni izvršitelji prinudno namiruju potraživanja izvršnih poverilaca zasnovana na izvršnim i verodostojnim ispravama. Između ostalog, izvršenje radi namirenja novčanog potraživanja može se, u skladu sa ovim Zakonom, činiti i na zaradi i na drugim stalnim novčanim primanjima koja zaposleni ostvaruje od poslodavca kod koga je u radnom odnosu. Konkretno, izvršnim sudskim odlukama, kao izvršnim ispravama, sud obavezuje poslodavce da na određeni deo primanja zaposlenih stave zabranu, odnosno izvrše odbijanje konkretne sume novca radi naplate dosuđenog potraživanja pravnog ili fizičkog lica prema zaposlenom.
Prema utvrđenoj zakonskoj terminologiji:
1) „potraživanje” označava pravo izvršnog poverioca da zahteva od izvršnog dužnika određeno davanje;
2) „izvršni poverilac” je lice čije se potraživanje namiruje u izvršnom postupku ili obezbeđuje u postupku obezbeđenja;
3) „izvršni dužnik” je lice prema kome se potraživanje namiruje u izvršnom postupku ili obezbeđuje u postupku obezbeđenja;
4) „rešenje o izvršenju” označava rešenje suda kojim se usvaja predlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave;
5) „rešenje o izvršenju na osnovu verodostojne isprave” označava rešenje suda ili javnog izvršitelja kojim se usvaja predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave.
Izvršenje na zaradi i drugim stalnim novčanim primanjima izvršnog dužnika regulisano je čl. 288–298. Zakona, a na istu materiju odnose se i čl. 257–270. Zakona.
Iznos zarade koji može biti predmet izvršenja po Zakonu
Pomenuto je da prema odredbama Zakona sud dosuđuje obustave na zaradu zaposlenog. To praktično znači da poslodavci, nakon što utvrde mesečnu zaradu zaposlenog za isplatu (neto), na osnovu osnovne zarade zaposlenog, učinka i uvećanja po svim osnovama utvrđenim aktom poslodavca (minuli rad, noćni, prekovremeni i rad na praznik), imaju obavezu da izvrše obustavu u skladu sa dobijenom sudskom presudom. Međutim, kad je reč o primeni zakonskih odredbi o obustavi po izvršnoj sudskoj odluci, postoji jasno ograničenje do koje granice se zarada može umanjivati po ovom osnovu. U članu 258. Zakona utvrđena je sledeća regulativa:
„Izvršenje na zaradi ili plati, naknadi zarade, odnosno naknadi plate i penziji može da se sprovede u visini do dve trećine zarade, naknade zarade, plate, naknade plate i penzije, odnosno do njihove polovine, ako je njihov iznos jednak ili manji od minimalne zarade utvrđene u skladu sa zakonom.
Isto važi i za platu oficira, podoficira, vojnika po ugovoru, vojnog službenika i primanja lica u rezervnom sastavu za vreme vojne službe.
Izvršenje na minimalnoj zaradi i minimalnoj penziji sprovodi se do njihove polovine. Izvršenje na primanjima ratnih i mirnodopskih vojnih invalida na osnovu invalidnine, ortopedskog dodatka i invalidskog dodatka može da se sprovede samo do njihove polovine i samo da bi se namirila potraživanja na osnovu zakonskog izdržavanja, naknade štete zbog narušenja zdravlja, novčane rente zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad i novčane rente za izdržavanje koje je izgubljeno usled smrti dužnika izdržavanja.”
Prema navedenim odredbama, izvršenje je moguće sprovesti na:
– zaradi ili plati,
– naknadi zarade ili plate i
– penziji,
do iznosa 2/3 zarade ili naknade zarade, plate ili naknade plate i penzije. Ovo važi i za plate oficira, podoficira, vojnika po ugovoru, vojnog službenika i primanja lica u rezervnom sastavu za vreme vojne službe.
Kada su u pitanju minimalna primanja, u skladu sa zakonom, izvršenje na minimalnoj zaradi i minimalnoj penziji sprovodi se do njihove polovine (1/2).
Takođe, do polovine primanja (1/2) može se sprovesti izvršenje na primanjima ratnih i mirnodopskih vojnih invalida na osnovu invalidnine, ortopedskog dodatka i invalidskog dodatka, i to samo da bi se namirila potraživanja na osnovu zakonskog izdržavanja, naknade štete zbog narušenja zdravlja, novčane rente zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad i novčane rente za izdržavanje koje je izgubljeno usled smrti dužnika izdržavanja.
Treba imati u vidu da Zakon u članu 288. definiše da se pod pojmom zarada podrazumevaju sva primanja zaposlenog po osnovu rada, bez poreza i doprinosa koji se plaćaju iz zarade (neto zarada). Uz ovo treba imati u vidu i odredbu člana 298. Zakona, koja propisuje da se izvršenje shodno primenjuje i na primanja na osnovu socijalnog osiguranja i na druga stalna novčana primanja izvršnog dužnika.
Primanja zaposlenog koja čine osnov za izvršenje
U članu 289. Zakona precizirano je da se u rešenju o izvršenju na zaradi određuje plenidba dela zarade izvršnog dužnika i nalaže poslodavcu da zaplenjeni iznos isplaćuje izvršnom poveriocu dok se potraživanje izvršnog poverioca ne namiri u celini.
Bitan je, takođe, i stav 2. člana 288. Zakona, u kome stoji: „Zarada obuhvata sva primanja zaposlenog po osnovu rada, bez poreza i doprinosa koji se plaćaju iz zarade.”
Ovaj poslednji stav ukazuje na to da predmet sudskog izvršenja, dakle predmet obustava po sudskim odlukama, nije samo zarada, već su to i druga primanja koja ostvaruje zaposleni. Ovde je data široka formulacija da su to „sva primanja zaposlenog po osnovu rada”, koja u samom Zakonu nije bliže razjašnjena, što svakako zahteva i dodatno pojašnjenje. Uočava se da primanja zaposlenog po osnovu rada predstavljaju širi pojam od definicije zarade iz Zakona o radu. Predmet izvršenja mogu biti samo primanja sa karakterom zarade za zaposlenog, a ne i nadoknade povećanih troškova koji su u funkciji izvršenja posla (naknada prevoza na posao ili dnevnica za službeni put na primer). Prema odredbi člana 290. Zakona, rešenje o izvršenju na zaradi proteže se i na povećanje zarade koje usledi posle dostavljanja rešenja o izvršenju, nezavisno od toga kada je rad obavljen.
Iz tog razloga primanja na kojima se može sprovoditi postupak izvršenja jesu:
1) zarada za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, koju čine osnovna zarada, deo zarade po osnovu radnog učinka i uvećana zarada po svim osnovama, u skladu sa aktima poslodavca;
2) zarada po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca (nagrade, bonusi i sl.), uključujući i zaradu iz očekivane i ostvarene dobiti;
3) naknade zarade po svim osnovama odsustva sa posla, koje isplaćuje poslodavac (odsustvo na praznik, godišnji odmor, plaćeno odsustvo, vojna vežba i odazivanje na poziv državnog organa, bolovanje, prekid rada do i preko 45 dana bez krivice zaposlenog i dr.);
4) druga primanja iz radnog odnosa koja imaju karakter zarade: topli obrok, regres, solidarne pomoći koje imaju karakter zarade, terenski dodatak, dodatak za odvojen život, otpremnina pri sporazumnom prestanku radnog odnosa i sva druga primanja ostvarena po osnovu radnog odnosa, koja nisu izuzeta shodno članu 105. stav 3. Zakona o radu.
Sva navedena primanja ulaze u osnov za izvršenje, odnosno za umanjenje po osnovu dosuđenih sudskih rešenja o izvršenju.
Kada je reč o primanjima zaposlenog koja čine osnov za izvršenje, treba imati u vidu i kratku odredbu člana 298. Zakona, prema kojoj „odredbe koje se odnose na izvršenje na zaradi shodno se primenjuju i na primanja na osnovu socijalnog osiguranja i druga stalna novčana primanja izvršnog dužnika”, što znači da se izvršenje (plenidba), propisano Zakonom, može sprovesti i od primanja koja se zaposlenom isplaćuju po osnovu bolovanja do 30 dana koje isplaćuje poslodavac i po osnovu bolovanja preko 30 dana koje se isplaćuje iz sredstava Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje.
U navedenoj odredbi člana 298. Zakona takođe je rečeno da se izvršenje na zaradi primenjuje i na „druga stalna novčana primanja izvršnog dužnika”. To je još jedan kriterijum koji je Zakon postavio i koji se mora u praksi imati u vidu prilikom opredeljenja na koja se primanja zaposlenog ili penzionera stvarno mogu primeniti obustave.
S druge strane, zbog zaštite dužnika i sprečavanja eventualnog ugrožavanja njegovih egzistencijalnih potreba, mora se strogo voditi računa o tome koja su to primanja na kojima se nikako ne može sprovoditi postupak izvršenja. Prema odredbama člana 257. Zakona, ne mogu biti predmet izvršenja:
1) primanja na osnovu zakonskog izdržavanja, naknade štete zbog narušenja zdravlja, novčane rente zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad i novčane rente za izdržavanje koje je izgubljeno usled smrti dužnika izdržavanja;
2) primanja na osnovu novčane naknade za telesno oštećenje, prema propisima o invalidskom osiguranju;
3) primanja koja se ostvaruju prema propisima o socijalnoj zaštiti;
4) primanja na osnovu privremene nezaposlenosti;
5) primanja na osnovu dodatka na decu;
6) primanja na osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima;
7) potraživanja čiji je prenos zakonom zabranjen.
Prema tome, ukoliko dužnik pored zarade i naknade zarade i drugih novčanih primanja ostvaruje i neko od prethodno navedenih primanja, onda predmet izvršenja ne mogu biti napred navedena primanja pod tačkama 1–7).
Naveli smo odredbe Zakona koje nedvosmisleno kažu koja primanja zaposlenog ne mogu biti predmet izvršenja. S obzirom na to da zaposleni imaju veći broj primanja koja nisu zarada, a koja ipak čine njihov dohodak, ostaje da se vidi da li su od izvršenja, odnosno plenidbe oslobođena primanja kao što su otpremnina pri odlasku u penziju, jubilarne nagrade, otpremnina pri otkazu ugovora o radu po osnovu tehnološkog viška i sl. Predmet izvršenja ne bi mogla da budu ni primanja po osnovu naknade za pomoć i negu drugog lica, primanja za nabavku specijalnih pomagala za čitanje i pisanje propisanih zakonom, a takođe, izvršenje se ne može sprovesti ni ako se umesto zarade zaposlenom samo uplaćuju doprinosi za socijalno osiguranje radi kontinuiteta u penzijskom stažu.
Preciziranje primanja u navedene dve grupe – koja jesu i koja nisu osnov za izvršenje – bitno je imati u vidu u praksi da ne bi bili oštećeni i zaposleni i onaj kome se plaća iz njegovih primanja. Konkretno, ako je izvršenje naloženo u određenom procentu od stalnih mesečnih primanja, neophodno je precizno definisati koja su to stalna mesečna primanja koja ulaze u zaradu koja je predmet izvršenja, jer svako isključenje nekog od navedenih primanja može imati za posledicu nepotpuno sprovođenje izvršenja po sudskim odlukama.
Na primer, zaposlenom je sudskom odlukom naloženo izvršenje na zaradi na ime izdržavanja deteta, mesečno, u procentu od 30% od redovnih mesečnih primanja, odnosno zarade. Zaposleni je u posmatranom mesecu ostvario sledeća primanja:
| Red. br. | OPIS | IZNOS |
| 1. | Zarada za časove rada | 30.000 |
| 2. | Topli obrok | 1.000 |
| 3. | Uvećanje zarade po osnovu minulog rada | 1.600 |
| 4. | Naknada zarade za vreme godišnjeg odmora | 15.800 |
| 5. | Nagrada po osnovu doprinosa uspehu poslodavca | 6.200 |
| 6. | Terenski dodatak | 5.800 |
| 7. | Naknada troškova smeštaja i ishrane za rad i boravak na terenu | 8.500 |
| 8. | Primanja na osnovu novčane naknade za telesno oštećenje | 10.000 |
| 9. | Ukupna primanja u mesecu (od red. br. 1 do red. br. 8) | 78.900 |
| 10. | Iznos primanja koja čine zaradu kao osnov za izvršenje (od red. br. 1 do red. br. 6) | 60.400 |
| 11. | Porez i doprinosi koje plaća zaposleni (iz primanja sa karakterom zarade od 60.400 din.) | 16.881 |
| 12. | Neto primanja raspoloživa za izvršenje (red. br. 10 – red. br. 11) | 43.519 |
| 13. | Procenat za izvršenje na zaradi | 30% |
| 14. | Iznos obustave na ime izdržavanja deteta (red. br. 12 x 30%) | 13.056 |
| 15. | Iznos za isplatu zaposlenom (red. br. 12 – red. br. 14) | 30.463 |
U ovom primeru zaposleni je u posmatranom mesecu imao i druga primanja koja ne čine zaradu, osim primanja koja čine zaradu od 60.400 dinara. Isplaćen mu je još i iznos od 18.500 dinara (8.500 dinara na ime naknade troškova smeštaja i ishrane za rad i boravak na terenu + 10.000 dinara na ime novčane naknade za telesno oštećenje), koji ne ulazi u osnov za izvršenje na zaradi jer, prema propisima o radu, ne čini zaradu zaposlenog, odnosno prema članu 257. tačka 2) Zakona, ne može biti predmet izvršenja. U ovakvim slučajevima, kada zaposleni u toku meseca ostvaruje više vrsta različitih primanja, važno je pravilno razlučiti primanja koja se smatraju stalnim mesečnim primanjima i koja mogu biti osnovica za procentualno određene obustave od zarade.
Obračun obustava po sudskim presudama kada one prelaze dve trećine zarade
Prethodno smo naveli da, prema odredbi Zakona, izvršenje na zaradi može da se sprovede do iznosa od 2/3 zarade ili naknade zarade. Međutim, u određenim slučajevima na zaradu zaposlenog mogu biti stavljene i dve sudske zabrane dva različita poverioca, koje prevazilaze zakonski maksimum od 2/3 zarade. Postavlja se pitanje kako se u tom slučaju namiruju ove obaveze, a isto se razrešava prema odredbama člana 270. Zakona, u kojima stoji:
1) Ako je više izvršnih poverilaca podnelo predlog za izvršenje na istom potraživanju, a svi ne mogu da se namire u celini, redosled njihovog namirenja određuje se prema danu prijema predloga za izvršenje u sudu. Naredni izvršni poverilac namiruje se kada se prethodni namiri u celini.
2) Više izvršnih poverilaca koje je podnelo predlog za izvršenje istog dana, namiruje se istovremeno. Ako u tom slučaju svi izvršni poverioci ne mogu da se namire u celini, namiruju se srazmerno visini potraživanja.
U slučaju nedostajućeg novčanog primanja dužnika, Zakon predviđa „srazmerno namirivanje”, što podrazumeva:
– iznos svakog pojedinačnog potraživanja deli se sa iznosom ukupnog potraživanja kako bi se dobio procenat njegovog učešća,
– dobijenim procentom množi se iznos zarade dozvoljen za izvršenje i na taj način dobija se srazmeran iznos potraživanja koji se može izvršiti.
U nastavku je dat slučaj obračuna obustava u primeru u kome bruto zarada zaposlenog iznosi 35.000 dinara:
| Red. br. | OPIS | IZNOS |
| 1. | Bruto zarada zaposlenog | 35.000 |
| 2. | Porez ((35.000 – 11.790) x 10%) | 2.321 |
| 3. | Doprinosi na teret zaposlenog (35.000 x 19,9%) | 6.965 |
| 4. | Neto zarada (red. br. 1 – red. br. 2 – red. br. 3) | 25.714 |
| 5. | Ukupne sudske obaveze (a + b) | 19.300 |
| od toga: | ||
| 5a | alimentacija (30%)
učešće : (10.500 : 19.300) = 54,4% |
10.500 |
| 5b | naplata štete zaposlenom od 8.000 din.
učešće : (8.800 : 19.300) = 45,6% |
8.800 |
| 6. | Iznos obaveza koji se može platiti
(2/3, 66,67% od 25.714) |
17.144 |
| od toga: | ||
| 6a | za alimentaciju: 17.144 x 54,4% | 9.326 |
| 6b | za naplatu štete: 17.144 x 45,6% | 7.818 |
| 7. | Ukupno izvršene obaveze (9.326 + 7.818) | 17.144 |
| 8. | Neto zarada za isplatu (25.714 – 17.144) | 8.570 |
U ovom primeru evidentan je nedostatak neto zarade za izmirenje sudskih obaveza, a pritom postoje dve takve obaveze. Zato je potrebno najpre naći njihovo međusobno procentualno učešće, pa zatim dobijene procente primeniti na raspoloživi deo neto zarade za obustave. Prema navedenoj računici, ostale su neplaćene obaveze zaposlenog u iznosu od 2.156,00 dinara (19.300 – 17.144).
Računovodstveno obuhvatanje obustava možemo prikazati na primeru gde se od neto zarade zaposlenog od 50.000 dinara, obustavlja administrativna zabrana banke od 5.000 dinara i 8.000 dinara za alimentaciju po sudskom rešenju:
| Red. br. | Konto | OPIS | Iznos | |||
| duguje | potražuje | duguje | potražuje | |||
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 1. | 450 | Obaveze za neto zarade i naknade zarada | 13.000,00 | |||
| 4692 | Obaveze po obustavama od radnika po sudskim zabranama | 8.000,00 | ||||
| 4693 | Obaveze po obustavama za uzete kredite | 5.000,00 | ||||
| – obustave po obračunu | ||||||
| 2. | 450 | Obaveze za neto zarade i naknade zarada, osim naknada zarada koje se refundiraju | 37.000,00 | |||
| 4692 | Obaveze po obustavama od radnika po sudskim zabranama | 8.000,00 | ||||
| 4693 | Obaveze po obustavama za uzete kredite | 5.000,00 | ||||
| 241 | Tekući (poslovni) račun | 50.000,00 | ||||
| – isplata zarade i uplata obustava | ||||||
Prvenstvo u namirenju potraživanja
Sudska rešenja mogu se odnositi na namirenja po mnogobrojnim osnovama, pa zato Zakon uspostavlja određeno prvenstvo u namirenju. Naime, prema članu 292. Zakona, izvršni poverioci imaju prvenstvo u odnosu na druga potraživanja onda kada se vrši namirivanje po osnovu:
– zakonskog izdržavanja,
– novčane rente zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad i
– novčane rente za izdržavanje koje je izgubljeno usled smrti dužnika izdržavanja.
Dakle, ova potraživanja imaju prvenstvo u namirenju nad ostalim izvršnim poveriocima i kada je izvršenje radi namirenja ostalih izvršnih poverilaca već počelo, a takođe imaju pravo prvenstva i u odnosu na tzv. administrativne zabrane, zbog čega se u praksi ova potraživanja često označavaju kao „privilegovana”.
Uz ovo, članom 291. Zakona precizirano je upravo pominjano namirenje izvršnih poverilaca zakonskog izdržavanja i novčane rente. Prema tim odredbama, ako više izvršnih poverilaca potražuje od istog izvršnog dužnika zakonsko izdržavanje, novčanu rentu zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad ili novčanu rentu za izdržavanje koje je izgubljeno usled smrti dužnika izdržavanja (dakle potraživanja sa pravom prvenstva u namirenju), a njihova potraživanja premašuju deo zarade koji može biti predmet izvršenja, rešenje o izvršenju donosi se i sprovodi u korist svakog od njih, srazmerno visini potraživanja. Ako posle početog izvršenja navedenih potraživanja (dostavljanja rešenja o izvršenju poslodavcu) usledi novi predlog za izvršenje radi namirenja iste vrste potraživanja, sud menja ranije rešenje o izvršenju i određuje iznos koji se ubuduće, srazmerno visini potraživanja, isplaćuje svakom izvršnom poveriocu. Rešenje kojim se menja ranije rešenje o izvršenju, dostavlja se i izvršnom poveriocu na čiji predlog je doneto ranije rešenje, koji ima pravo na prigovor protiv rešenja.
Izvršenje na zaradi kada zaposleni ima i sudske i administrativne zabrane
Videli smo da Zakon tretira odbijanje od zarade zaposlenog po osnovu sudskih presuda. Međutim, na zaradu takođe mogu biti primenjene i tzv. administrativne zabrane koje karakteriše pristanak zaposlenog da mu se određena obaveza odbija od zarade. Karakter administrativne zabrane imaju: razne kreditne pozajmice poslodavca, prodaja robe na kredit kod poslodavca, rate zajma za nabavku zimnice, ogreva i udžbenika i sl. Otuda sledi i logično pitanje da li se ograničenje izvršenja (najviše do 2/3 na zaradi, odnosno do 1/2 na minimalnoj zaradi) odnosi i na izvršenje po osnovu administrativnih zabrana.
Zakon ove administrativne zabrane naziva „zabrane sa pristankom izvršnog dužnika”, pa u članu 297. utvrđuje sledeće:
1) Zabrana isplate zarade sa pristankom izvršnog dužnika (administrativna zabrana) ima dejstvo rešenja o izvršenju na zaradi.
2) Uprkos administrativnoj zabrani, izvršni poverioci koji potražuju zakonsko izdržavanje, novčanu rentu za izdržavanje koje je izgubljeno usled smrti dužnika izdržavanja i novčanu rentu zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad (privilegovana potraživanja), namiruju se pre poverilaca u čiju korist je uvedena administrativna zabrana, do punog iznosa ili srazmerno visini potraživanja i ako je izvršenje radi namirenja potraživanja obuhvaćenog administrativnom zabranom već počelo.
Ono što je bitno sa stanovišta redosleda namirenja, a upravo imajući u vidu navedena „privilegovana” potraživanja, jeste zakonsko opredeljenje da administrativna zabrana nema uticaja na sprovođenje izvršenja na zaradi radi namirenja potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja, novčane rente potpune ili delimične nesposobnosti za rad i radi novčane rente za izgubljeno izdržavanja usled smrti dužnika izdržavanja. Saglasno navedenim odredbama člana 297. stav 2. Zakona, kada se radi o navedenim „privilegovanim potraživanjima”, bez obzira na to da li zaposleni već ima administrativnu zabranu ili se ona stavi po njegovom odobrenju posle donošenja sudskog rešenja o izvršenju po „privilegovanim” potraživanjima, ukupan iznos izvršenja može preći zakonsko ograničenje od 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade, s tim da sam iznos po sudskom rešenju, iako se radi o „prioritetnim” potraživanjima ne sme preći ovo zakonsko ograničenje. Isto je i ako je administrativna zabrana stavljena na zaradu posle sudskog rešenja o izvršenju ostalih potraživanja, tj. ukupan iznos može preći 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade, ali iznos po sudskom rešenju ne sme preći ovo ograničenje. Dakle, bez obzira na činjenicu da li je administrativna zabrana stavljena na zaradu pre ili posle donošenja sudskog rešenja o izvršenju na zaradi po osnovu „privilegovanih” potraživanja, ukupan iznos administrativne zabrane stavljene pre ili posle rešenja o izvršenju „privilegovanih” potraživanja, može preći ograničenje od 2/3 zarade, tj. 1/2 minimalne zarade, odnosno, u ovom slučaju ne važi ograničenje da ukupna izvršenja na zaradi ne mogu biti veća od 2/3 zarade, tj. 1/2 minimalne zarade.
Na bazi ovih odredbi i navedenih odredbi čl. 291. i 292. o prvenstvu u namirenju potraživanja, možemo dati nekoliko primera redosleda namirenja potraživanja.
U prvom primeru, ukoliko postoji administrativna zabrana na zaradi, pa nakon toga poslodavac dobije rešenje suda po kojoj poslodavac mora da tom zaposlenom izvršava obustavu od zarade (što se čini na bazi ovog sudskog rešenja), ako nisu u pitanju tzv. privilegovana potraživanja, mora se prvo namiriti administrativna zabrana, a zatim obustava po dobijenom sudskom rešenju, tako da obe obustave ne budu veće od 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade. U ovakvom slučaju bi zaposleni, kao dužnik potraživanja, trebalo da radi zaštite svoje zarade obavesti sud pre donošenja rešenja o izvršenju ostalih potraživanja da mu je već stavljena administrativna zabrana na zaradu i u kom iznosu, kako bi sud mogao ispravno da utvrdi iznos po osnovu ostalih potraživanja i da obustave ne pređu ograničenje od 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade. Dakle, u ovom slučaju se ne sprovodi srazmerno izvršenje, već se izvršenje po osnovu administrativnih zabrana sprovodi u celosti, a izvršenje po osnovu rešenja suda sprovodi se na preostalom iznosu primanja zaposlenog.
Konkretno, zarada zaposlenog iznosi 40.000 dinara, administrativne zarade stavljene pre donošenja sudskog rešenja iznose 10.000 dinara, a po osnovu sudskog rešenja obaveza zaposlenog na ime štete poslodavcu iznosi 20.000 dinara. Pošto je administrativna zabrana na zaradu stavljena PRE donošenja rešenja o izvršenju, ukupan iznos obustava ne može preći 2/3 zarade. Tako se u ovom slučaju zaposlenom može odrediti mesečno izvršenje najviše u iznosu od (40.000 : 3 x 2) 26.666 dinara, iako njegove ukupne obaveze iznose 30.000 dinara. U ovakvom slučaju zaposleni treba da podnese žalbu sudu i da, uz podnošenje dokaza o stavljanju administrativne zabrane pre rešenja o izvršenju, traži izmenu rešenja, na primer u smislu da mu se dozvoli isplata po sudskom rešenju u više rata. Sa svoje strane i poslodavac treba da obavesti sud da ne može obustavljati 20.000 dinara zaposlenom od zarade jer zaposleni već ima administrativnu zabranu na toj zaradi, već da mu može obustavljati samo 16.666 dinara.
U drugom primeru, ako postoji administrativna zabrana koja je stavljena pre ili posle (što nema nikakva značaj) potraživanja sa pravom prvenstva u namirenju („privilegovano” potraživanje), moraju se prvo namiriti potraživanja sa pravom prvenstva u namirenju, pa tek nakon toga administrativna zabrana. Dakle, posle namirenja „privilegovanih” potraživanja (zakonsko izdržavanje, novčana renta za izdržavanje koje je izgubljeno usled smrti dužnika izdržavanja i novčana renta zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad) od ostatka zarade se vrši obustava administrativne zabrane koja je na zaradu stavljena po njegovom pristanku, nezavisno od toga što ukupne obustave prelaze 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade. Izvršenje se, dakle, sprovodi na sledeći način:
– Po sudskom rešenju vrši se naplata iz zarade najviše do 2/3, odnosno 1/2 minimalne zarade.
– Od preostalog dela zarade, preko 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade, vrši se obustava administrativne zabrane koja je na zaradu zaposlenog stavljena po njegovom pristanku. U ovom slučaju ne poštuje se ograničenje opterećenja zarade jer je administrativna zabrana stavljena po pristanku zaposlenog, kada je zarada već bila opterećena do zakonskog ograničenja.
Praktično, u ovim slučajevima zaposlenom može da se izvrši obustava i celog preostalog dela zarade, s obzirom na to da je zaposleni za to dao svoj pismeni pristanak, shodno članu 123. stav 1. Zakona o radu.
Prema tome, možemo precizirati sledeće:
1) Kada se iz zarade zaposlenog namiruju potraživanja po sudskom rešenju o izvršenju, a to nisu potraživanja sa pravom prvenstva u namirenju, redosled namirenja se odvija po datumu dospelosti potraživanja, pa ako je prvo stavljena na zaradu administrativna zabrana, pa je posle toga dobijeno rešenje suda o izvršenju, mora se prvo namiriti administrativna zabrana, a zatim obustava po dobijenom sudskom rešenju. Ukupan iznos svih ovih obustava ne može biti veći od 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade ili naknade zarade zaposlenog.
2) Kada se iz zarade zaposlenog namiruju potraživanja po sudskom rešenju o izvršenju, a to jesu potraživanja sa pravom prvenstva u namirenju, bez obzira na postojanje prethodno stavljenih administrativnih zabrana na zaradu, redosled namirenja je takav da se prvo moraju namiriti sudska rešenja na potraživanja sa pravom prvenstva u namirenju, pa tek nakon toga administrativna zabrana. Ukupan iznos po sudskim rešenjima ne može biti veći od 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade ili naknade zarade zaposlenog, ali ukupan iznos po sudskim rešenjima i administrativnim zabranama može preći ograničenje od 2/3 zarade, tj. 1/2 minimalne zarade.
Sa stanovišta ovih izlaganja možemo, uzgred, upozoriti poslodavce da prilikom odobravanja, na primer zajma zaposlenom, obrate pažnju da li konkretan zaposleni već ima neku sudsku zabranu, jer rata za odobreni zajam može da se naplati od preostalog dela zarade posle namirenja sudske obustave. Ukoliko preostali deo zarade, iznad 2/3 zarade, odnosno 1/2 minimalne zarade, nije dovoljan da se zaposlenom odobreni zajam ne naplati u ugovorenom roku, neotplaćeni iznos zajma dobija tretman oproštenog duga, dakle tretman zarade, pa u slučaju eventualne finansijske kontrole naložiće se poslodavcu da na nenaplaćeni deo zajma obračuna i plati porez i doprinose kao na zaradu.
Promena poslodavca i namirenje potraživanja po sudskom rešenju
U praksi je moguće da u toku plaćanja po sudskim rešenjima (za alimentaciju, štetu i sl.) zaposleni menja poslodavca. Takav slučaj predviđa član 294. Zakona koji precizira da rešenje o izvršenju deluje i prema novom poslodavcu izvršnog dužnika, i to od trenutka kada se novom poslodavcu dostavi rešenje o izvršenju.
Naime, poslodavac kod koga je izvršnom dužniku prestao radni odnos, dužan je da odmah preporučenom pošiljkom s povratnicom dostavi rešenje o izvršenju novom poslodavcu i da o tome obavesti javnog izvršitelja. Ako mu nije poznato ko je novi poslodavac, o tome odmah obaveštava javnog izvršitelja.
U daljem postupku javni izvršitelj je dužan da načini uvid u evidenciju zaposlenih i zdravstvenog osiguranja, da dostavi rešenje o izvršenju novom poslodavcu izvršnog dužnika i o tome obavesti izvršnog poverioca.
Međutim, ako posle tog uvida utvrdi da izvršni dužnik nema stalna novčana primanja, poziva izvršnog poverioca da u roku od osam dana predloži dodavanje novog sredstva i predmeta izvršenja ili promenu sredstva i predmeta izvršenja. Ako izvršni poverilac ništa ne predloži u roku, izvršni postupak se obustavlja.
Poslodavac na isti način postupa i kada su u pitanju administrativne zabrane, tj. novom poslodavcu dostavlja administrativnu zabranu. Ako mu nije poznato kod koga je izvršni dužnik zasnovao radni odnos, o tome bez odlaganja treba pismeno da obavesti izvršnog poverioca koji je doneo administrativnu zabranu, kako bi on mogao preduzeti mere za naplatu svog potraživanja.
Obaveze poslodavaca po osnovu sprovođenja izvršenja na zaradama zaposlenih
Sve sudske i administrativne zabrane koje tuženi nije izmirio, poslodavac je dužan da redovno obustavlja od zarade zaposlenog, u skladu sa navedenim odredbama zakonskih propisa. Pri tome podsećamo da je pravnosnažna sudska odluka ona sudska odluka koja se više ne može pobijati žalbom.
U tom slučaju iskrsava pitanje koje su posledice ako poslodavac ne postupi prema rešenju suda i ne obustavi dve trećine zarade u korist izvršnog poverioca (fizičkog lica).
Ukoliko privredno društvo, kao poslodavac, propusti da postupi prema rešenju i da propisani novčani iznos obustavi od zarade svog zaposlenog, kao izvršnog dužnika, i izvrši isplatu izvršnom poveriocu, tada izvršni poverilac može da, saglasno članu 295. Zakona, sve do okončanja izvršnog postupka podnese predlog javnom izvršiocu da donese rešenje koje ima dejstvo rešenja o izvršenju i kojim se poslodavac obavezuje da namiri izvršnom poveriocu sve obroke koje poslodavac nije zaplenio i naplatio, i određuje sredstvo i predmet izvršenja ako poslodavac ne namiri obroke u roku.
Rešenje izvršava onaj ko sprovodi izvršenje na zaradi izvršnog dužnika.
Osim toga, poslodavac koji nije postupio prema rešenju o plenidbi zarade, shodno članu 296. Zakona, takođe odgovara za štetu koju izvršni poverilac pretrpi u slučajevima kada:
1) poslodavac nije postupao prema rešenju o izvršenju,
2) posle okončanja radnog odnosa izvršnog dužnika nije novom poslodavcu odmah dostavio rešenje o izvršenju preporučenom pošiljkom s povratnicom, ili
3) nije odmah obavestio javnog izvršitelja da ne zna ko je novi poslodavac izvršnog dužnika.
Na kraju možemo spomenuti da bi poslodavci trebalo da vode posebnu evidenciju za sve primljene sudske i administrativne zabrane na zarade svojih zaposlenih. Za svaku zabranu potrebno je stalno imati podatke o datumu prijema, ukupnom iznosu obaveze, periodu obustavljanja od zarade i mesečni iznos obustave.