Držanje robe u postupku carinskog skladištenja nije vremenski ograničeno i samo u izuzetnim slučajevima carinski organ može da odredi rok u kome uskladištena roba mora da se stavi u slobodan promet ili deklariše za neki drugi carinski postupak. Usled dugog ležanja robe u carinskom skladištu povećava se verovatnoća da dođe do promene vlasništva nad robom, da pravno lice koje je vlasnik robe prestane da postoji ili da ne izmiri svoje obaveze prema drugim licima, da smeštena roba usled proteka vremena ili neodgovarajućih uslova skladištenja izgubi prvobitne karakteristike ili upotrebnu vrednost ili da postane otpad. U tim slučajevima postoji dilema ko pred carinskim organom može da se pojavi kao lice zainteresovano za okončanje postupka carinskog skladištenja i na koji način može da reši sudbinu robe.
Učesnici u postupku carinskog skladištenja robe, shodno članu 129. Carinskog zakona („Sl. glasnik RS”, br. 18/2010, 111/2012, 29/2015 i 108/2016), jesu:
– držalac skladišta – lice sa sedištem u Republici Srbiji kome je carinarnica odobrila da upravlja carinskim skladištem poštujući obaveze propisane članom 131. Carinskog zakona, i
– korisnik skladišta – lice koje je vlasnik robe ili ima slična prava raspolaganja nad robom i koje je prema deklaraciji obavezno da stavi robu u postupak carinskog skladištenja poštujući obaveze propisane članom 132. Carinskog zakona ili lice na koje su preneta prava i obaveze tog lica.
Shodno čl. 730. Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 – odluka USJ i 57/89, „Sl. list SRJ”, br. 31/93 i „Sl. list SCG”, br. 1/2003 – Ustavna povelja), držalac skladišta (skladištar) ima obavezu da primi i čuva robu i da preduzima potrebne ili ugovorene mere radi njenog očuvanja u određenom stanju, te da je preda na zahtev korisnika skladišta (ostavodavca) ili drugog ovlašćenog lica, a korisnik skladišta se obavezuje da mu za to plati ugovorenu naknadu.
Carinsko skladište može biti javno ili privatno, pri čemu navedene vrste skladišta mogu biti različitih tipova. Kada su u pitanju privatna carinska skladišta, držalac i korisnik skladišta je uvek isto lice, dok kod javnih carinskih skladišta to nije obavezno.
Da li je dozvoljeno da korisnik skladišta na drugo lice prenese pravo svojine nad robom koja se nalazi u postupku carinskog skladištenja?
Carinskim propisima nije predviđeno da korisnik skladišta mora da podnese i deklaraciju (dokument) za naredni carinski postupak kojim će se razdužiti postupak carinskog skladištenja robe, tako da to u svoje ime može učiniti i drugo lice sposobno da dokaže da ima pravo raspolaganja nad robom.
Član 117. Carinskog zakona omogućava korisniku skladišta da, uz odobrenje carinskog organa, svoja prava i obaveze prenese na drugo lice ako ono ispunjava zakonske uslove za odgovarajući carinski postupak. Novi vlasnik robe može slobodno da raspolaže robom poštujući ograničenja predviđena carinskim propisima. Kako se radi o stranoj robi za koju nisu plaćene uvozne dažbine, novi vlasnik je nakon ostvarenog prometa dužan da za predmetnu robu podnese deklaraciju za naredni carinski postupak. Pri tome on carinskom organu mora da predoči dokaz o postojanju pravnog osnova za sprovođenje traženog postupka, tj. dokaz o vlasništvu nad robom (npr. kupoprodajni ugovor, ugovor o besteretnom prenosu prava, sudsku odluku i sl.) ili dokaz o postojanju sličnog prava raspolaganja nad robom.
Prilikom stavljanja robe u slobodan promet, shodno članu 106. Uredbe o carinski dozvoljenom postupanju s robom („Sl. glasnik RS”, br. 93/2010, 63/2013, 145/2014, 95/2015, 44/2016 i 10/2017), pri utvrđivanju carinske vrednosti može da se prihvati cena ostvarena u transakciji obavljenoj u vreme dok je roba bila u postupku skladištenja – ukoliko se radi o stvarno plaćenoj ceni ili ceni koju treba platiti.
Da li je u okviru carinskog skladišta dozvoljeno vršiti promet robe između stranog i domaćeg lica ili između dva strana lica?
U slučaju kada je, na osnovu ugovora o zastupanju između držaoca privatnog carinskog skladišta tipa „C” i stranog lica ili korisnika javnog carinskog skladišta i stranog lica, u carinsko skladište smeštena roba koja je u vlasništvu stranog lica, takva roba može biti prodata drugom domaćem licu koje će robu staviti u slobodan promet ili drugom stranom licu koje će robu deklarisati za carinski postupak za koji ispunjava zakonom propisane uslove.
Bitno je napomenuti da se ovakve transakcije smatraju spoljnotrgovinskim prometom iako je sam promet ostvaren na teritoriji Republike Srbije. Stoga, ukoliko je promet ostvaren između domaćeg i stranog lica, plaćanje i naplaćivanje po tom osnovu može da se vrši u devizama, a ukoliko je ostvaren između domaćih lica, promet će se vršiti u dinarima (shodno stavu Ministarstva finansija – Sektora za carinski sistem i politiku iz akta broj 011-00-00163/2016-17 od 26. 2. 2016. godine).
Da li je u okviru carinskog skladišta moguće vršiti promet robe na malo?
Shodno članu 291. stav 2. Uredbe o carinski dozvoljenom postupanju s robom, carinski organ neće izdati odobrenje za postupak carinskog skladištenja ako se objekti carinskog skladišta ili skladišni prostori koriste za prodaju robe na malo, osim u slučajevima kada se roba prodaje uz pravo na oslobođenje od plaćanja carine:
1) putnicima u putničkom prometu sa inostranstvom,
2) diplomatskom ili konzularnom osoblju koje po osnovu međunarodnog sporazuma ima pravo na oslobođenje od plaćanja carine,
3) članovima međunarodnih organizacija,
4) vojsci ili pripadnicima stranih oružanih snaga, prema zaključenim sporazumima,
5) drugim licima prema zaključenim sporazumima.
Da li je u okviru carinskog skladišta dozvoljen promet robe između pravnih i fizičkih lica?
Bez obzira na vrstu robe kojom se prometuje, promet robe ostvaren između pravnih i fizičkih lica smatra se prometom na malo, pa imajući u vidu gore izneta ograničenja vezana za promet na malo, promet robe između pravnih i fizičkih lica u okviru carinskog skladišta nije dozvoljen, osim ukoliko će u postupku puštanja robe u slobodan promet predmetna roba biti oslobođena od plaćanja carine.
Radi ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja carine, carinskom organu se prilažu odgovarajući dokazi propisani Uredbom o vrsti, količini i vrednosti robe na koju se ne plaćaju uvozne dažbine, rokovima, uslovima i postupku za ostvarivanje prava na oslobođenje od plaćanja uvoznih dažbina („Sl. glasnik RS”, br. 48/2010, 74/2011, 63/2013 i 8/2017).
Da li je dozvoljeno sprovođenje izvršenja nad robom koja je stavljena u postupak carinskog skladištenja ako ista predstavlja imovinu izvršnog dužnika?
Ukoliko korisnik skladišta (vlasnik robe) ne izmiri svoje obaveze prema drugim licima, pa sud rešenjem o izvršenju dozvoli izvršenje na imovini korisnika skladišta (izvršnog dužnika) koja se nalazi u postupku carinskog skladištenja, carinski organ je dužan da postupi po odluci suda, odnosno da licu ovlašćenom za sprovođenje izvršenja omogući vršenje radnji neophodnih za izvršenje konkretne odluke, uključujući popis robe, njen pregled i procenu vrednosti (stav Ministarstva finansija – Sektora za carinski sistem i politiku iz akta broj 401-00-04004/2014-17 od 20. 2. 2015. godine).
Da li će se prodaja popisanih stvari izvršiti javnim nadmetanjem ili neposrednom pogodbom – zavisi od odluke suda, odnosno od izvršitelja, a sve u cilju da se postigne najpovoljnije unovčavanje stvari.
Ukoliko je naložena javna prodaja, pre njenog sprovođenja izvršni poverilac mora da podnese carinsku deklaraciju za postupak stavljanja robe u slobodan promet, kako bi se obračunale i naplatile pripadajuće uvozne i druge dažbine. Uz carinsku deklaraciju, izvršni poverilac mora da priloži odluku suda donetu u postupku izvršenja, a ukoliko postoji više izvršnih poverilaca, lice koje podnosi deklaraciju mora da priloži i pisanu saglasnost ostalih izvršnih poverilaca za vršenje ove carinske formalnosti. Nakon okončanja carinskog postupka stavljanja robe u slobodan promet prestaje carinski nadzor nad robom, pa izvršni poverilac nije u obavezi da carinski organ obaveštava o narednim radnjama koje preduzima radi prodaje robe.
U slučaju neposredne pogodbe kupac robe podnosi carinsku deklaraciju za stavljanje robe u slobodan promet, pri čemu carinskom organu prilaže odluku suda donetu u postupku izvršenja i kupoprodajni ugovor zaključen u ime izvršnog dužnika, a za račun izvršnog poverioca, s jedne strane, i kupca predmetne robe, s druge strane.
Da li držalac skladišta može da podnese zahtev za ustupanje ili uništenje uskladištene robe ukoliko korisnik skladišta ne izmiri svoje obaveze ili ukoliko je korisnik skladišta brisan iz registra Agencije za privredne subjekte?
U slučaju da držalac skladišta ne uspe na naplati svoja potraživanja, shodno čl. 736. Zakona o obligacionim odnosima, za svoja potraživanja iz ugovora o uskladištenju i za ostala potraživanja nastala u vezi sa čuvanjem robe ima založno pravo na uskladištenoj robi.
Sa aspekta primene carinskih propisa, založno pravo nad uskladištenom robom može da se tretira kao pravo raspolaganja nad istom, uz obavezu poštovanja ograničenja predviđenih propisima koji uređuju obligacione odnose. Stoga, shodno čl. 737. Zakona o obligacionim odnosima, ukoliko korisnik skladišta ne podigne robu po isteku ugovorenog roka ili po isteku godine dana u slučaju da rok za čuvanje nije ugovoren, držalac skladišta za njegov račun može da proda robu na javnoj prodaji, ali je dužan da ga prethodno obavesti o svojoj nameri i da mu ostavi naknadni rok od najmanje osam dana da robu podigne. Pri tome držalac skladišta može da postupi na neki od sledećih načina:
– ako potraživanje držaoca skladišta ne bude namireno o dospelosti, on može da zahteva odluku suda da se stvar proda na javnoj prodaji ili po tekućoj ceni kada stvar ima berzansku ili tržišnu cenu;
– kada su u pitanju ugovori u privredi, držalac skladišta nije dužan da se obraća sudu, već može da pristupi prodaji založene stvari na javnoj prodaji po isteku roka od osam dana od upozorenja učinjenog korisniku skladišta (kao i zalogodavcu, kada to nije isto lice) da će tako postupiti.
Za slučaj kada je korisnik skladišta brisan iz registra APR, Ministarstvo finansija – Sektor za carinski sistem i politiku u Mišljenju broj 483-00-00077/2011-17 od 13. 6. 2011. godine zauzelo je stav da, bez obzira na to što je korisnik skladišta brisan iz registra APR, držalac javnog carinskog skladišta nije vlasnik robe, pa ne može da prenese vlasništvo nad istom na drugo lice, niti da robu ustupi drugom, niti da podnese zahtev za njeno uništenje. Isto važi i kada vlasnik robe iz bilo kog drugog razloga nije dostupan ili nije zainteresovan da podnese prijavu za uništenje uskladištene robe koja je usled proteka vremena postala otpad (opasan ili neopasan) ili je iz nekih drugih razloga postala neupotrebljiva za svrhu kojoj je namenjena. Izuzetak od navedenog pravila jeste situacija kada je ispunjen neki od sledećih uslova:
– da je rok upotrebe robe istekao, pa roba, u skladu sa opštim propisima o skladištenju, a prema nalazu nadležnog organa, mora da se uništi; ili
– da je zbog neispunjenja obaveza iz ugovora o skladištenju doneta sudska odluka ili privremena mera da drugo lice (nevlasnik) može da raspolaže robom.
U praksi se kao sporno postavilo pitanje kako da držalac javnog skladišta ispuni propisanu obavezu da korisnika skladišta koji je brisan iz registra APR obavesti o svojoj nameri da robu proda. Stoga je Ministarstvo finansija – Sektor za carinski sistem i politiku u svojim aktima broj 483-00-00025/2013-17 od 11. 2. 2014. godine i 483-00-00047/2014-17 od 17. 9. 2014. godine dalo dopunu prethodnog mišljenja i, između ostalog, zauzelo stav da je obaveštavanje lica brisanog iz registra APR moguće izvršiti u skladu s članom 20. Zakona o privrednim društvima („Sl. glasnik RS”, br. 36/2011, 99/2011, 83/2014 – dr. zakon i 5/2015), koji predviđa da, ukoliko je dostava pismena društvu bila bezuspešna na adresu za prijem pošte, odnosno na adresu sedišta društva ako društvo nema registrovanu adresu za prijem pošte, putem preporučene pošiljke u smislu zakona koji uređuje poštanske usluge, smatraće se da je dostava te pošiljke uredno izvršena istekom roka od 8 dana od dana drugog slanja te pošiljke, pod uslovom da je između ta dva slanja proteklo najmanje 15 dana.
Bitno je napomenuti da, shodno članu 569. Uredbe o carinski dozvoljenom postupanju s robom, držalac skladišta koji zahteva uništenje robe u pismenom obliku mora da podnese prijavu za uništenje i da je potpiše. Prijava za uništenje mora da se podnese blagovremeno, tj. onoliko vremena unapred koliko je potrebno carinarnici da organizuje i sprovede nadzor nad uništenjem.
U svakom slučaju, ukoliko držalac skladišta odluči da robu deklariše za postupak stavljanja robe u slobodan promet ili za novi postupak skladištenja, ili za uništenje ili za postupak ponovnog izvoza ili tranzitni postupak, kao i za druge postupke sa ekonomskim dejstvom ako su ispunjeni zakonom propisani uslovi, on pred carinskim organom mora da se legitimiše kao lice koje ima pravo raspolaganja nad robom, pa uz carinsku deklaraciju ili zahtev za uništenje robe, kao dokaz da je stekao pravo prodaje ili uništenja robe, mora da priloži ugovor o skladištenju kao dokaz da je stekao založno pravo nad robom i sudsku odluku kojom se nalaže prodaja ili odluku nadležnog organa kojom se nalaže uništenje stvari, ili, kada je u pitanju ugovor u privredi, dokaz da je na propisani način obavestio korisnika skladišta o svojoj nameri da predmetnu robu proda.
Bez obzira na to na koji je način držalac skladišta stekao pravo raspolaganja nad robom, ukoliko odluči da u okviru postupka carinskog skladištenja prenese pravo svojine na drugo lice, novi vlasnik je u obavezi da kupljenu robu deklariše za carinski dozvoljeno postupanje s robom ili za upotrebu robe jer odgovarajuće uvozne dažbine nisu plaćene.
Bitno je napomenuti da, čak i kada su ispunjeni svi potrebni uslovi, carinski organ, shodno čl. 209. Carinskog zakona, neće odobriti ustupanje ili uništenje robe ukoliko pri tome mogu da nastanu troškovi na teret države.