Pravno shvatanje o ništavosti pravnog posla kompenzacije u uslovima blokade računa učesnika
Poslednjih petnaest godina, odnosno od početka primene Zakona o platnom prometu („Sl. list SRJ”, br. 3/2002, 5/2003, „Sl. glasnik RS”, br. 43/2004, 62/2006, 111/09 – dr. zakon i 31/2011), u našoj pravnoj praksi prisutno je stanovište, uključujući i više mišljenja Ministarstva finansija, da pravna lica i preduzetnici koji su u blokadi ne mogu da izmiruju međusobne dospele novčane obaveze kompenzacijom. Ovakvo shvatanje zasnivalo se na tumačenju odredaba člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu, koji je bio u primeni do 1. oktobra 2015. godine, odnosno od početka primene Zakona o platnim uslugama („Sl. glasnik RS”, br. 139/2014). Odredbama člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu bilo je propisano da pravna i fizička lica koja obavljaju delatnost, međusobne novčane obaveze ne mogu da izmiruju ugovaranjem promene poverioca odnosno dužnika u određenom obligacionom odnosu (asignacija, cesija, pristupanje dugu, preuzimanje duga, ustupanje duga i dr.), prebijanjem (kompenzacija) i na drugi način u skladu sa Zakonom, ako su njihovi računi u trenutku plaćanja blokirani radi izvršenja prinudne naplate, osim ako drukčije nije utvrđeno zakonom kojim se uređuje poreski postupak.
Prestankom primene Zakona o platnom prometu 1. oktobra 2015. godine, materija izmirivanja novčanih obaveza zamenom dužnika odnosno poverioca u određenom obligacionom odnosu, kompenzacijom i na drugi način u skladu sa zakonom, u uslovima blokade računa, uređena je Zakonom o obavljanju plaćanja pravnih lica, preduzetnika i fizičkih lica koja ne obavljaju delatnost („Sl. glasnik RS”, broj 68/2015 – u daljem tekstu: Zakon o obavljanju plaćanja). Ovaj zakon je u članu 5. stav 1. propisao da pravna lica i preduzetnici međusobne novčane obaveze mogu da izmiruju i ugovaranjem promene poverilaca, odnosno dužnika u određenom obligacionom odnosu (asignacija, cesija, pristupanje dugu, preuzimanje duga, ustupanje duga i dr.), prebijanjem (kompenzacija) i na drugi način u skladu sa Zakonom, a u članu 5. stav 2. da pravna lica i preduzetnici ne mogu da izmiruju novčane obaveze na način iz stava 1. ovog člana, ukoliko su njihovi račinu u trenutku plaćanja blokirani radi izvršenja prinudne naplate, osim ako drukčije nije utvrđeno zakonom kojim se uređuje poreski postupak.
Odredbama člana 5. Zakona o obavljanju plaćanja preuzeta je regulativa iz člana 46. Zakona o platnom prometu, čime je u našoj pravnoj praksi i posle 1. oktobra 2015. godine ostalo na snazi pravno shvatanje da izmirivanje novčanih obaveza kompenzacijom u uslovima blokade računa u momentu plaćanja nije moguće, osim ako propisima kojima se uređuje poreski postupak nije nešto drugo propisano.
Iz navedenog proizlazi da i stari Zakon o platnom prometu, član 46. stav 3, i član 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja, u pogledu mogućnosti izmirivanja novčanih obaveza zamenom dužnika ili poverioca u određenom obligacionom odnosu, kao i kompenzacijom u uslovima blokade računa, upućuju na odredbe Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji („Sl. glasnik RS”, br. 80/2002… i 30/2018 – u daljem tekstu: ZPPPA). Navedeni zakon u članu 19. stav 3. propisuje da poreski obveznici, pravna lica i fizička lica koja obavljaju delatnost čiji su računi u trenutku plaćanja blokirani radi izvršenja prinudne naplate kod organizacije za prinudnu naplatu, međusobne novčane obaveze mogu da izmiruju i ugovaranjem promene poverioca odnosno dužnika u određenom obligacionom odnosu (asignacija, cesija i dr.), isključivo radi ispunjenja obaveza po osnovu javnih prihoda na koje se primenjuje ovaj zakon. Iz navedenih odredaba proizlazi da ZPPPA omogućava izmirivanje obaveza asignacijom, cesijom, preuzimanjem duga i dr., samo radi izmirivanja javnih prihoda, ali ne i obaveza prema poveriocima, zarada, ličnih primanja i drugih obaveza koje ne spadaju u javne prihode.
Takođe treba pomenuti da je Zakon o platnom prometu u članu 50. stav 1. tačka 5) imao kaznenu odredbu za kršenje odredaba člana 46. stav 3. tog zakona, odnosno predviđao je novčanu kaznu za prekršaj za pravno lice u iznosu od 200.000 do 2.000.000 dinara, ako su njegovi računi u trenutku plaćanja blokirani radi izvršenja prinudne naplate, a novčane obaveze izmiruje suprotno članu 46. stav 3. ovog zakona. U članu 50. stav 2. predviđena je novčana kazna za prekršaj za odgovorno lice u pravnom licu od 10.000 do 150.000 dinara, a u stavu 3. tog zakona predviđena je novčana kazna za prekršaj za preduzetnika u iznosu od 10.000 do 150.000 dinara, za kršenje odredaba člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu.
Isto tako, Zakon o obavljanju plaćanja u članu 7. stav 1. t. 3) propisuje kaznene odredbe za kršenje člana 5. stav 2. ovog zakona, i to za prekršaj za pravno lice sa novčanom kaznom u iznosu od 50.000 do 2.000.000 dinara, ako su njegovi računi u trenutku plaćanja blokirani radi izvršenja prinudne naplate, a novčane obaveze izmiruje suprotno članu 5. stav 2. ovog zakona, a u članu 7. stav 2. ovog zakona predviđena je novčana kazna za prekršaj za odgovorno lice u pravnom licu u iznosu od 5.000 do 150.000 dinara.
Mišljenja Ministarstva finansija
Polazeći od navedenih odredaba člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu, člana 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja, a u vezi sa odredbama člana 19. stav 3. ZPPPA, Ministarstvo finansija je dalo nekoliko mišljenja o nemogućnosti izmirivanja međusobnih novčanih obaveza kompenzacijom u uslovima blokade računa jednog ili oba učesnika u kompenzaciji (mišljenja: broj 401-00-00171/2013-16 od 29. 1. 2013; broj 011-00-00751/2014-16 od 23. 9. 2014; broj 401-00-03996/2014-16 od 26. 1. 2015 i broj 011-00-00702/2016-16 od 22. 8. 2016. godine).
Sva navedena mišljenja polaze od toga da odredbe člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu, a od 1. oktobra 2015. godine i odredbe člana 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja, zabranjuju izmirivanje međusobnih novčanih obaveza kompenzacijom u uslovima blokade računa. Dalje se navodi da je članom 10. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) propisano da su strane u obligacionim odnosima slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji, da je u konkretnom slučaju sloboda ugovaranja ograničena pomenutim odredbama člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu i člana 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja, te da kršenje ovih odredaba dovodi do ništavosti pravnog posla kompenzacije. Na ništavost ukazuju odredbe člana 103. ZOO-a, kojima je propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
U navedenim mišljenjima Ministarstva finansija navodi se da je „izmirivanje novčanih obaveza prebijanjem, u situaciji kada su računi pravnih i fizičkih lica koja obavljaju delatnost blokirani radi izvršenja prinudne naplate, suprotno članu 46. stav 3. Zakona o platnom prometu. Prestanak obaveze prebijanjem koje je contra legem, odnosno protivno članu 46. stav 3. pomenutog zakona, smatra se ništavim u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, te ne proizvodi pravna dejstva niti subjektivna prava i obaveze. Isto tako, Ministarstvo finansija podseća da je članom 109. Zakona o obligacionim odnosima propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, te da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice, kao i da je kaznenom odredbom člana 50. stav 1. tačka 5) i stav 2. Zakona o platnom prometu propisan prekršaj i prekršajna kazna za pravno lice – dužnika čiji su računi blokirani radi sprovođenja postupka prinudne naplate, a koje svoje obaveze izmiruje suprotno odredbi člana 46. stav 3. ovog zakona.”
Tumačeći odredbe člana 103. ZOO-a – da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav, da je u slučaju ništavosti ugovora, prema članu 104. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, da sud, prema članu 109. ZOO-a, pazi na ništavost po službenoj dužnosti, da se na nju može pozivati svako zainteresovano lice i da se na osnovu člana 110. ZOO-a pravo na ispitivanje ništavosti ne gasi – u pravnoj praksi, stručnoj literaturi i sudskoj praksi zauziman je uglavnom jedinstven stav da pravni poslovi kompenzacije u uslovima blokade računa jesu ništavi. Ovo je dalje imalo za posledicu nesigurnost takvih poslova, kao i mogućnost pokretanja postupka za njihov poništaj, pre svega od strane Poreske uprave, stečajnih upravnika i drugih poverilaca.
Pravno stanovište Vrhovnog kasacionog suda i Privrednog apelacionog suda
Pravni stav o ništavosti kompenzacije, zaključene u uslovima blokade učesnika, bio je na snazi sve do zauzimanja stava Vrhovnog kasacionog suda u presudi PREV 237/2014 od 19. 3. 2015. godine i Privrednog apelacionog suda u presudi PŽ 4470/16 od 11. 5. 2017. godine, koji iz osnova menja ovakvo shvatanje i, novim tumačenjem odredaba člana 103. ZOO-a, pravni posao kompenzacije u uslovima blokade računa jednog ili oba učesnika definiše kao pravni posao koji nije ništav.
Ovakav zaključak sudovi izvode tumačeći odredbe člana 103. ZOO-a u celosti. Naime, prema odredbama člana 103. ZOO-a, ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, jeste ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Deo odredbe člana 103. ZOO-a, koja se odnosi na ništavost „ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo”, u praksi nije primenjivan, odnosno nije tumačen.
Naime, pravna shvatanja o ništavosti pravnog posla kompenzacije u uslovima blokade računa učesnika zasnivala su se na tumačenju samo prvog dela odredbe člana 103. ZOO-a – da „ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, jeste ništav”. Prema pravnom shvatanju sudova, za postojanje ništavosti određenog pravnog posla nije dovoljno da je taj pravni posao zabranjen određenim propisom, kako je pogrešno tumačen član 103. ZOO-a, već će pravni posao, zaključen suprotno određenom propisu, biti ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Kako u slučaju postupanja suprotno odredbama člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu (zaključenje kompenzacije u uslovima blokade računa), u Zakonu o platnom prometu postoji sankcija – novčana kazna za prekršaj propisan u članu 50. stav 1. t. 5) tog zakona, to cilj povređenog pravila upućuje upravo na prekršaj kao sankciju, te takvi poslovi prema stanovištu navedenih sudova nisu ništavi.
Prema pravnom shvatanju sudova zauzetom u navedenim presudama, ništavost pravnog posla može postojati samo u slučaju da zakon koji zabranjuje takav pravni posao u sebi ne sadrži zaštitu, odnosno sankciju za kršenje tog zakona. Kako Zakon o platnom prometu u članu 46. stav 3. zabranjuje kompenzaciju u uslovima blokade računa, a u članu 50. stav 1. t. 5) propisuje novčanu kaznu kao sankciju za postupanje suprotno zabrani izmirenja novčanih obaveza prebijanjem – kompenzacijom, to postojanje sankcije – prekršajne odgovornosti – u Zakonu o platnom prometu isključuje sankciju ništavosti ugovora o kompenzaciji koji je zaključen suprotno članu 46. stav 3. tog zakona.
Činjenica je da sudovi navedeno pravno stanovište zasnivaju na odredbama člana 46. stav 3. u vezi sa članom 50. stav 1. t. 5) Zakona o platnom prometu, jer su sporovi nastali u vreme primene tog zakona. Međutim, ovo pravno stanovište aktuelno je i danas na osnovu prethodno pomenutih odredaba člana 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja, koje su suštinski preuzele regulativu bivšeg člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu.
Naime, i Zakon o obavljanju plaćanja u sebi sadrži zaštitu od kršenja odredaba člana 5. stav 2. tog zakona, a to je prekršajna odgovornost predviđena u članu 7. stav 1. tačka 3) tog zakona. Upravo postojanje prekršajne odgovornosti za kršenje odredaba člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu, odnosno prekršajne odgovornosti za kršenje odredaba člana 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja, isključuje ništavost pravnih poslova kompenzacije, zaključenih suprotno odredbama navedenih zakona.
Iz navedenog proizlazi da pravni poslovi kompenzacije, zaključeni suprotno odredbama člana 46. stav 3. Zakona o platnom prometu, odnosno suprotno članu 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja (između učesnika čiji su računi u blokadi ili je u blokadi račun samo jednog učesnika), nisu ništavi jer se zaštita navedene povrede obezbeđuje u samim zakonskim odredbama koje propisuju sankciju – novčanu kaznu za prekršaj za postupanje suprotno navedenim zakonima.
Prekršajna odgovornost pravnog lica ili preduzetnika za postupanje suprotno članu 46. stav 3. Zakona o platnom prometu i članu 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja
Činjenica da pravni posao kompenzacije nije ništav upravo zato što postoji sankcija – prekršaj koji štiti od povrede odredaba Zakona o platnom prometu, odnosno Zakona o obavljanju plaćanja, jasno ukazuje na to da će se postaviti pitanje prekršajne odgovornosti prilikom zaključivanja kompenzacionih poslova u uslovima blokade računa jednog ili oba učesnika u kompenzaciji, ali u prekršajnom postupku, ukoliko isti bude pokrenut.
Za kontrolu primene Zakona o obavljanju plaćanja nadležna je, prema članu 6. tog zakona, Poreska uprava, pa može da se očekuje i pokretanje prekršajnog postupka u slučaju da se u postupku kontrole, koju sprovodi Poreska uprava, utvrdi postupanje suprotno članu 46. stav 3. Zakona o platnom prometu, odnosno članu 5. stav 2. Zakona o obavljanju plaćanja. Ko će biti odgovoran i kakva će ta odgovornost biti, procenjivaće se u svakom konkretnom slučaju.
Pravno lice ili preduzetnik koji nije u blokadi, a da izjavu blokiranom pravnom licu ili preduzetniku da vrši prebijanje međusobnih dospelih novčanih dugovanja i potraživanja, ne bi bilo odgovorno jer je bitan uslov za prekršajnu odgovornost odredba „ako su njegovi računi u trenutku plaćanja blokirani radi izvršenja prinudne naplate”. To proističe iz jezičkog tumačenja odredaba člana 50. stav 1. tačka 5) Zakona o platnom prometu i člana 7. stav 1. tačka 3) Zakona o obavljanju plaćanja, koji odgovornost dovodi u vezu sa blokadom računa u trenutku plaćanja. Ovo znači da je bitan uslov za nastanak prekršaja blokada računa konkretnog pravnog lica ili preduzetnika protiv koga se pokreće postupak, i to blokada u momentu plaćanja.
Odgovornost pravnog lica ili preduzetnika koji je u blokadi u momentu sprovođenja kompenzacije postaviće se u zavisnosti od toga kako prekršajni organ bude tumačio pomenute odredbe člana 337. ZOO-a. Naime, činjenica je da kompenzacija nastaje, po članu 337. ZOO-a, kada jedno lice izjavi drugom da vrši prebijanje, a da se isto sprovodi u momentu kada su se stekli uslovi za to, pa blokirani subjekat nije u mogućnosti da utiče na nastanak same kompenzacije, izuzev da je ospori, odnosno uđe u spor ako nisu ispunjeni uslovi za kompenzaciju, ili postoje drugi razlozi zbog kojih, po Zakonu o obligacionim odnosima, prebijanje nije moguće. Sama činjenica da blokirani subjekt ne može da utiče na nastanak same kompenzacije svakako će uticati i na stepen njegove odgovornosti, uz mogućnost i oslobađanja od odgovornosti.
Iz navedenog može da se izvede zaključak:
– da za pravno lice ili preduzetnika čiji račun nije u blokadi, a da izjavu o kompenzaciji, neće postojati odgovornost za prekršaj jer nema bitnog elementa dela, odnosno blokade računa u momentu plaćanja;
– da bi za prekršaj moglo da odgovara samo pravno lice, odnosno preduzetnik čiji su računi u blokadi u momentu plaćanja, odnosno sprovođenja kompenzacije, uz ocenu konkretne odgovornosti, kao i činjenice da na nastajanje kompenzacije nije mogao da utiče.
Z A K LJ U Č A K
Prema navedenom pravnom stanovištu Vrhovnog kasacionog suda i Privrednog apelacionog suda, pravni posao kompenzacije u uslovima blokade računa nije ništav.
Ovakav stav će svakako imati uticaja na poslovanje privrednih subjekata i na zaključivanje kompenzacije kada ne postoji mogućnost naplate na drugi način, ali uz pretnju odgovornosti za prekršaj ukoliko takav postupak bude pokrenut.
Kada je u pitanju stepen odgovornosti i koji bi učesnik u kompenzaciji bio odgovoran, to ostaje na praksi da kaže, naravno u svetlu primene novog pravnog stava sudova.