Kada je reč o oporezivanju kapitalnih dobitaka, uporedni pregled poreskih zakona država članica OECD pokazuje da rešenja sadržana u tim zakonima variraju od države do države, i to:
– u nekim državama kapitalni dobitak se ne smatra prihodom koji podleže oporezivanju;
– u drugim državama se oporezuje kapitalni dobitak koji ostvari preduzeće, ali kapitalni dobitak koji fizičko lice ostvari nezavisno od svog redovnog poslovanja ne podleže oporezivanju;
– čak i u slučaju oporezivanja kapitalnog dobitka koji fizičko lice ostvari nezavisno od svog redovnog poslovanja, takvo oporezivanje se najčešće primenjuje samo u posebnim slučajevima (dobitak koji se ostvari prodajom nepokretnosti; dobitak ostvaren špekulativnim poslovanjem – imovina je kupljena u cilju njene dalje preprodaje).
Isto tako, i samo oporezivanje kapitalnog dobitka je različito od države do države. U nekim državama članicama OECD kapitalni dobitak se oporezuje kao običan dohodak i zbog toga se pripisuje dohotku iz ostalih izvora (ostali dohodak). Ovo se posebno primenjuje na kapitalni dobitak koji se ostvari od otuđenja aktive preduzeća. Međutim, u nekim drugim državama članicama OECD kapitalni dobitak se oporezuje posebnim porezima – porezom na dobit od otuđenja nepokretnosti; opštim porezom na kapitalni dobitak; porezom na porast vrednosti imovine. Ovi porezi se razrezuju na svaki pojedinačni kapitalni dobitak ili na ukupan kapitalni dobitak ostvaren u toku godine, i to najčešće sa posebnim poreskim stopama, kao i bez uzimanja u obzir ostalog dohotak ili gubitka koji je ostvario odnosni poreski obveznik.
Ugovori o izbegavanju dvostrukog oporezivanja (u daljem tekstu: UOIDO) koje Republika Srbija primenjuje sa drugim državama ugovornicama, u odgovarajućem članu ugovora (najčešće član 13. ugovora) koji se odnosi na oporezivanje kapitalnog dobitka, sadrže sledeća rešenja:
1) „Dobitak koji ostvari rezident države ugovornice od otuđenja nepokretnosti navedene u članu 6. ovog ugovora, a koja se nalazi u drugoj državi ugovornici, može se oporezivati u toj drugoj državi” – odnosi se i na slučajeve u kojima je nepokretnost sastavni deo poslovne imovine preduzeća (prim. D. D.). Navedeno rešenje se odnosi samo na slučajeve u kojima je kapitalni dobitak ostvario rezident jedne države ugovornice otuđenjem nepokretnosti koja se nalazi u drugoj državi ugovornici. Rešenje se ne odnosi na kapitalni dobitak od otuđenja nepokretnosti koja se nalazi u državi ugovornici čiji je (shodno članu 4. UOIDO) poreski rezident lice koje otuđuje nepokretnost, niti na kapitalni dobitak od otuđenja nepokretnosti koja se nalazi u trećoj državi (državi koja nije država ugovornica). U ovim slučajevima se primenjuje rešenje iz člana 13. stav 5. UOIDO (o čemu će biti govora u nastavku), po kojem pravo oporezivanja kapitalnog dobitka pripada isključivo državi rezidentnosti lica koje ostvaruje kapitalni dobitak.
2) „Dobitak od otuđenja pokretnih stvari koje čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice koju preduzeće države ugovornice ima u drugoj državi ugovornici ili od pokretnih stvari koje pripadaju stalnoj bazi koju koristi rezident države ugovornice u drugoj državi ugovornici za obavljanje samostalnih ličnih delatnosti, uključujući i prihode od otuđenja te stalne poslovne jedinice (same ili zajedno sa preduzećem) ili stalne baze, može se oporezivati u toj drugoj državi.” Napominjemo da se izraz „pokretne stvari” odnosi na svu ostalu imovinu, izuzev nepokretnosti (uključujući i na primer goodwill, licence i dr.). Ukoliko se, shodno rešenjima sadržanim u domaćem poreskom zakonodavstvu, dobitak koji se ostvari prodajom pokretnih stvari koje čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice, odnosno dobitak od prodaje stalne poslovne jedinice, poreski ne tretira kao kapitalni dobitak, u svakom konkretnom slučaju nadležni poreski organi države izvora primeniće rešenje iz člana 7. UOIDO, koje se odnosi na oporezivanje dobiti od poslovanja, odnosno „dobit preduzeća države ugovornice oporezuje se samo u toj državi, osim ako se poslovanje obavlja u drugoj državi ugovornici preko stalne poslovne jedinice koja se u njoj nalazi. Ako preduzeće obavlja poslovanje preko stalne poslovne jedinice, dobit preduzeća može se oporezivati u toj drugoj državi, ali samo do iznosa koji se pripisuje toj stalnoj poslovnoj jedinici.”[1]
Istovremeno, u stavu 3. UOIDO sa Norveškom sadržano je rešenje koje predviđa da se dobitak koji ostvari preduzeće države ugovornice od otuđenja kontejnera (uključujući prikolice, barže i odgovarajuću opremu za prevoz kontejnera) koji su navedeni u članu 8. stav 2. UOIDO (Međunarodni saobraćaj – prim. D. D.), oporezuje samo u toj državi, bez obzira na to da li kontejneri čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice koju taj rezident ima u drugoj državi ugovornici.
3) „Dobitak od otuđenja pomorskih brodova, vazduhoplova ili drumskih vozila (samo u UOIDO sa nekim državama – prim. D. D.) koji se koriste u međunarodnom saobraćaju, rečnih brodova koji se koriste u saobraćaju na unutrašnjim plovnim putevima (samo u UOIDO sa nekim državama – prim. D. D.) ili od pokretnih stvari koje služe za korišćenje tih pomorskih brodova, vazduhoplova, drumskih vozila (samo u UOIDO sa nekim državama – prim. D. D.) ili rečnih brodova (samo u UOIDO sa nekim državama – prim. D. D.), oporezuje se samo u državi ugovornici u kojoj se nalazi sedište stvarne uprave preduzeća.” Suština navedenog rešenja je u tome da pravo oporezivanja kapitalnog dobitka ima samo država rezidentnosti preduzeća koje obavlja međunarodni pomorski, vazdušni i drumski (samo u UOIDO sa nekim državama – prim. D. D.) saobraćaj.
4) „Dobitak od otuđenja akcija akcionarskog kapitala kompanije čija se imovina posredno ili neposredno uglavnom sastoji od nepokretnosti koja se nalazi u državi ugovornici, može se oporezivati u toj državi.”[2] Prilikom utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o kapitalnom dobitku od otuđenja akcija privrednog društva čija se imovina (aktiva) posredno ili neposredno uglavnom (minimum 51 odsto akcija) sastoji od nepokretnosti koja se nalazi u odnosnoj državi ugovornici, nadležni poreski organi trebalo bi da utvrde odnos između nepokretnosti i vrednosti (iz bilansa stanja – prim. D. D.) celokupne imovine privrednog društva, i to bez uzimanja u obzir dugova i drugih obaveza odnosnog privrednog društva (i nezavisno od činjenice da li su obezbeđeni hipotekom na nepokretnost o kojoj je u konkretnom slučaju reč).
5) „Dobitak od otuđenja imovine, osim imovine navedene pod 1), 2), 3) i 4), oporezuje se samo u državi ugovornici čiji je rezident lice koje je otuđilo imovinu.”[3],[4]
Iz svega napred navedenog možemo zaključiti da je u principu pravo oporezivanja kapitalnog dobitka dato državi koja je pre prodaje odnosne imovine imala pravo oporezivanja te imovine i dohotka koji se od nje ostvari. Ovo je u skladu sa rešenjem sadržanim u Modelu ugovora OECD, odnosno sa osnovnim principom po kojem je pravo oporezivanja kapitalnog dobitka dato samo državi rezidentnosti prodavca (član 13. stav 5. UOIDO), osim u četiri slučaja navedena u članu 13. st. od 1. do 4. UOIDO. Uočavamo da UOIDO ne definiše pojam kapitalnog dobitka, već se to ostavlja nacionalnom zakonodavstvu država ugovornica.[5],[6]
Ipak, Komentar Modela ugovora OECD, u vezi sa članom 13. Modela, kao i teorija poreskog prava, ukazuju da se odredbe ovog člana primenjuju prilikom oporezivanja dobitka koji nastane prodajom ili razmenom imovine, njenim delimičnim otuđenjem, eksproprijacijom, otuđenjem uloga u preduzeću ili prodajom nekog prava. Pored ovoga, Komentar Modela ugovora OECD u pojam kapitalnog dobitka uključuje i poklone, pa čak i prenos imovine usled smrti (nasleđivanjem).
Rešenja sadržana u članu 13. UOIDO, Modela ugovora OECD i Modela ugovora UN, ne mogu se tumačiti tako da državi ugovornici daju pravo oporezivanja kapitalnog dobitka ukoliko to pravo nije sadržano u domaćem poreskom zakonodavstvu te države. Član 13. UOIDO isto tako ne precizira koja vrsta poreza će u konkretnom slučaju biti primenjena. Podrazumeva se da se napred navedeno rešenje primenjuje na sve poreze koje povodom oporezivanja kapitalnog dobitka zavodi država ugovornica kojoj je to pravo dato.[7]
Posebna rešenja u vezi sa oporezivanjem kapitalnog dobitka od otuđenja akcija
S obzirom na to da je sve češći slučaj da rezidenti nekih država sa kojima je zaključen UOIDO, u Republici Srbiji ostvaruju kapitalni dobitak od otuđenja akcija, daje se prikaz specifičnih rešenja sadržanih u UOIDO sa navedenim državama:
Ugovor sa Finskom
U Protokolu koji čini sastavni deo Ugovora, propisano je da se kapitalni dobitak ostvaren od otuđenja akcija ili drugih korporacijskih prava u kompaniji koja je rezident Finske, kada akcije ili prava daju vlasniku pravo na korišćenje (uživanje) nepokretne imovine kompanije, oporezuje u Finskoj.
Ugovor sa Holandijom
U članu 13. stav 5. Ugovora propisano je da „odredbe stava 4. ovog člana (kojim se pravo oporezivanja prihoda od otuđenja imovine, osim imovine navedene u st. 1, 2. i 3. ovog člana, daje SAMO državi rezidentnosti lica koje je otuđilo imovinu – prim. D. D.) ne utiču na pravo ni jedne od država da zavodi, u skladu sa svojim zakonom, porez na prihode od otuđenja akcija ili drugih prava kompanije koja učestvuju u dobitima društava čija je imovina potpuno ili delimično podeljena na akcije (u pitanju je tzv. izlazni porez – eng. exit tax – prim D. D.), a koja je (kompanija – prim. D.D.) rezident te države, koje je (prihode – prim. D.D.) ostvarilo fizičko lice koje je rezident druge države, a bilo je rezident prvopomenute države u toku poslednjih pet godina koje su prethodile otuđenju tih akcija ili prava.”
Iz navedenog možemo zaključiti da Republika Srbija ima pravo oporezivanja kapitalnog dobitka od otuđenja akcija koji je na njenoj teritoriji ostvarilo fizičko lice, rezident Holandije, a koje je bilo rezident Republike Srbije u toku poslednjih pet godina koje su prethodile otuđenju akcija (ako takvo rešenje predviđa njeno domaće poresko zakonodavstvo – što u ovom trenutku nije slučaj).
Ukoliko, međutim, pravno lice – rezident Holandije na teritoriji Republike Srbije, ostvari prihod (kapitalni dobitak) prometom hartija od vrednosti (trgovinom akcija), pravo oporezivanja kapitalnog dobitka koji je ostvaren prodajom akcija, podleže oporezivanju samo u državi rezidentnosti prodavca, odnosno u Holandiji.
Ovo posebno iz razloga što se izuzeci navedeni u članu 13. st. 1, 2. i 3. Ugovora (na osnovu kojih bi pravo oporezivanja, pod uslovima navedenim u tim stavovima, pripalo Republici Srbiji), ne odnose na prodaju akcija ili udela u kapitalu, nego na drugu imovinu.
Ugovor sa Nemačkom
Ugovor u članu 14. stav 3. propisuje da se prihodi od otuđenja prava iz ugovora o ulaganju sredstava u jugoslovensku organizaciju udruženog rada (danas u privredno društvo koje se za poreske svrhe smatra rezidentom Republike Srbije) mogu oporezivati u Jugoslaviji (danas u Republici Srbiji).
S tim u vezi, nesporno je da se navedena odredba odnosi na kapitalni dobitak ostvaren otuđenjem udela.
Istovremeno se, međutim, u praksi postavilo pitanje da li se prihod od otuđenja prava iz ugovora o ulaganju sredstava u privredno društvo koje se za poreske svrhe smatra rezidentom Republike Srbije, odnosi samo na kapitalni dobitak od otuđenja udela ili i na kapitalni dobitak od otuđenja akcija, pri čemu se, shodno toj činjenici, kapitalni dobitak od otuđenja akcija može oporezivati u Republici Srbiji, ili se kapitalni dobitak od otuđenja akcija (na osnovu člana 14. stav 5. Ugovora) smatra prihodom od otuđenja neke druge imovine čije pravo oporezivanja pripada samo zemlji rezidentnosti lica koje je otuđilo imovinu, tj. samo Nemačkoj.
Imajući u vidu navedeno, a nakon određenih međuekspertskih konsultacija u Republici Srbiji, kao i razmene mišljenja sa ekspertima OECD nadležnim za materiju izbegavanja međunarodnog dvostrukog oporezivanja, preovladalo je stanovište (a to je i dominirajući stručni stav u ovom trenutku) da se napred pomenuta odredba člana 14. stav 3. Ugovora odnosi ne samo na kapitalni dobitak od otuđenja udela, već i na kapitalni dobitak od otuđenja akcija koji se, kao takav, može oporezivati u Republici Srbiji (shodno rešenjima sadržanim u domaćem poreskom zakonodavstvu).
S tim u vezi ukazujemo na službeno Mišljenje Ministarstva finansija broj 011-00-00481/2017-04 od 5. 7. 2017. godine, u kojem je, pored ostalog, navedeno:
… Ugovor u članu 14. (Prihodi od imovine – po današnjoj terminologiji; Kapitalni dobitak), pored ostalog, u stavu 3. propisuje da se prihodi od otuđenja prava iz ugovora o ulaganju sredstava (nezavisno od toga da li su po osnovu tog ulaganja stečene akcije ili udeli) u jugoslovensku organizaciju udruženog rada (danas u privredno društvo koje se za poreske svrhe smatra rezidentom Republike Srbije), mogu oporezivati u Jugoslaviji.
…
Navedeno znači da u konkretnom slučaju Republika Srbija (kao država izvora kapitalnog dobitka) ima pravo oporezivanja kapitalnog dobitka (u skladu sa odredbama domaćeg poreskog zakonodavstva – Zakona o porezu na dohodak građana), kao i da to pravo (oporezivanja kapitalnog dobitka) ima i Savezna Republika Nemačka (u skladu sa odredbama domaćeg poreskog zakonodavstva).
Ugovor sa Šri Lankom
Ugovor u članu 13. stav 4. propisuje da se prihodi od otuđenja hartija od vrednosti i akcija društva koje je rezident Šri Lanke, koji predstavljaju učešće od najmanje 25 odsto, mogu oporezivati u Šri Lanki.
Sporna pitanja u vezi sa oporezivanjem kapitalnog dobitka od otuđenja udela
Kao što je napomenuto ranije, Republika Srbija u većini do sada zaključenih UOIDO, u članu 13. (Kapitalni dobitak) stav 4. ugovora sadrži rešenje prema kojem se kapitalni dobitak od otuđenja imovine, osim imovine navedene u prethodnim stavovima člana 13. (u kojima se ne reguliše pitanje oporezivanja kapitalnog dobitka od otuđenja udela), oporezuje samo u državi ugovornici čiji je rezident lice koje je otuđilo imovinu.
Istovremeno, u UOIDO novijeg datuma, u skladu sa rešenjem iz Modela ugovora OECD, član 13. (Kapitalni dobitak) sadrži novi stav 4. (o čemu je bilo govora ranije) koji predviđa da se kapitalni dobitak od otuđenja akcija koje više od 50 odsto svoje vrednosti ostvaruju neposredno ili posredno od nepokretnosti koja se nalazi u drugoj državi ugovornici, može oporezivati u toj drugoj državi.
S tim u vezi, prilikom tumačenja i primene UOIDO sa zemljama sa kojima je u članu 13. sadržan navedeni stav 4, u praksi su se (iz razloga zaštite fiskusa Republike Srbije) pojavila različita tumačenja odredbe stava 4. navedenog člana 13. UOIDO, u tom smislu da se njihove odredbe odnose ne samo na kapitalni dobitak od otuđenja akcija već i na kapitalni dobitak od otuđenja udela, na osnovu čega (i uz ispunjenje ostalih uslova navedenih u UOIDO) Republika Srbija ima pravo oporezivanja.
Navedeno pitanje je veoma značajno i stoga zaslužuje detaljnije razmatranje. Naime, u ovom trenutku je stav, odnosno tumačenje nadležnih eksperata u ministarstvu finansija Republike Srbije takvo da se napred navedena odredba odnosi samo na akcije, a ne i na udele. Razlog za to je (pri čemu se ne treba vezivati za eventualno ostvarivanje dividendi – kako po osnovu akcija tako i po osnovu udela), pored ostalog, i to što se smatra da prilikom tumačenja odredaba UOIDO prvenstveno treba imati u vidu normu onako kako je napisana, a u određenim slučajevima (što ovde nije slučaj) eventualno i kontekst.
U cilju zauzimanja konačnog stručnog stava, kao prethodno pitanje nužno se nameće utvrđivanje pravog značenja pojma „akcije”. Ta reč u anglosaksonskom pravu, npr. u zakonodavstvu SAD i Velike Britanije, označava ne samo akcije kojima se regularno trguje na berzi, već i udele (eng. stakes) u društvima sa ograničenom odgovornošću (eng. limited liability companies). S druge strane, u većini ostalih, pre svega evropskih zemalja, izraz „akcije” ne odnosi se i na udele. Ovo posebno ako i domaće poresko (i ne samo poresko) zakonodavstvo pravi tu razliku (kao što je trenutno slučaj u Republici Srbiji). Vredi napomenuti da je potvrda ovakvog stava dobijena i u međuekspertskoj razmeni mišljenja sa kolegama iz OECD, kao i iz drugih zemalja sa kojima je zaključen UOIDO.
Istovremeno, UOIDO između Republike Srbije i Ukrajine (o kojem je napred bilo govora), odnosno Francuske, u odgovarajućem stavu člana 13. sadrže sledeće rešenje:
Ugovor sa Ukrajinom (član 13. stav 2):
Dobit od otuđenja akcija u osnivačkom kapitalu kompanije ili učešća u kompaniji čija se imovina sastoji posredno ili neposredno uglavnom od nepokretne imovine koja se nalazi u državi ugovornici, može se oporezivati u toj državi.
Ugovor sa Francuskom (član 13. stav 1):
Dohodak koji potiče od otuđenja nepokretnih dobara, kako su definisane u članu 6. stav 2. ovog sporazuma, ili od otuđenja učešća ili sličnih prava u društvu čija se aktiva uglavnom sastoji iz nepokretnih dobara, podleže porezu u državi ugovornici gde se ova nepokretna dobra nalaze.
U daljoj analizi postavljeno pitanje zahteva da bude posmatrano iz dva ugla, i to:
– korektna primena postojećih UOIDO, odnosno njihovo ispravno tumačenje;
– stav koji Republika Srbija želi da zauzme po ovom pitanju.
S tim u vezi, kada je u pitanju uporedno zakonodavstvo, npr. Austrije, možemo uočiti da njihovo poslovno pravo poznaje razliku između a. d. i d. o. o.[8],[9], kao i da njihovi UOIDO (u nemačkom tekstu) koriste širi pojam umesto akcija, tako da se članom 13. stav 4. ugovora obuhvataju i kapitalni dobici ostvareni prodajom udela, a ne samo akcija. Dakle, primenjuju slično rešenje koje Republika Srbija ima u Ugovoru sa Ukrajinom.
S druge strane, Pasus 28.5 Komentara Modela ugovora OECD govori o društvima koja ne izdaju akcije, ali se bliže ne bavi ovim pitanjem nego pominje partnerstvo (pod kojim se podrazumeva ortačko ili komaditno društvo – prim. D. D.) ili trust, a ne ono što mi imamo pred sobom.
Imajući u vidu navedeno, ako se u obzir uzme primena važećih UOIDO, što je prvo od napred navedena dva pitanja, nedvosmisleno možemo zaključiti da je stav eksperata MF, strogo pravno gledano, ispravan. Naime, kako naše pravo poznaje razliku između udela i akcija, zakonodavac se uvek starao da obuhvati oba vida učešća u kapitalu privrednih društava (npr. član 72. stav 1. tačka 3) Zakona o porezu na dohodak građana[10] i član 27. stav 1. tačka 3) Zakona o porezu na dobit pravnih lica[11]).
Drugim rečima: tamo gde stoji pojam akcije, ne može se pretpostaviti da on obuhvata i udele u imovini pravnih lica. Ukoliko bi neko pokušao da brani stav da se u UOIDO pod pojmom akcije podrazumevaju i udeli u privrednim društvima, onda bi morao da odgovori na sledeća pitanja:
1) Zašto se srpski tekst UOIDO sa Ukrajinom razlikuje od ostalih UOIDO koji poznaju ovu odredbu (ako se pod pojmom akcije podrazumevaju i udeli, onda za time nema potrebe)?
2) S obzirom na jasno razlikovanje udela i akcija u našem domaćem zakonodavstvu (prethodni primer), koje je opravdanje da se u okviru UOIDO podrazumeva da pojam akcije obuhvata i udele?
Istovremeno, teško da možemo da nađemo opravdanje za ovako ograničenu primenu člana 13. stav 4. Modela ugovora OECD, odnosno podudarnih odredaba UOIDO. Suštinski, time se nerezidentnim poreskim obveznicima daje poruka – ako hoćete da izbegnete srpski porez na kapitalni dobitak, a želite da ulažete u nepokretnosti u Srbiji kroz privredno društvo, samo pazite da ne osnujete a. d i onda možete zaboraviti na član 13. stav 4. Čak i ako osnuju a. d., poreski obveznici porez mogu izbeći kasnije (promenom u d. o. o. – što je moguće prema Zakonu o privrednim društvima). Imajući sve navedeno u vidu, s pravom možemo postaviti pitanje da li je pri formulisanju odredbe člana 13. stav 4. ovo bila namera OECD, zato što bi takvim tumačenjem njegova svrha bila potpuno obesmišljena, odnosno u praksi bi bilo teško zamisliti situaciju u kojoj bi neko u Republici Srbiji platio porez. Ako bi se član 13. stav 4. odnosio samo na a. d., onda bi to pogađalo samo nerezidentne investitore i domaća, sa njima nepovezana, akcionarska društva koja se bave ulaganjem u nepokretnosti, a veruje se da se mnogi slažu da je cilj odredbe upravo da oporezivanje obuhvati one nerezidente koji pod korporativnom školjkom ulažu u nepokretnosti kako bi izbegli porez na kapitalni dobitak (ovo se gotovo po pravilu vrši kroz d. o. o.). Svaki razuman nerezidentni investitor bi samostalno ili sa većim brojem partnera ulagao kroz d. o. o., a ne kroz a. d. Ako se radi o osobenosti poslovnog zakonodavstva Republike Srbije (razlika između akcija i udela), onda prevode UOIDO treba njima i prilagoditi.
S tim u vezi, ako je cilj srpske poreske politike da, kroz unošenje odredbe člana 13. stav 4. Modela ugovora OECD u UOIDO, zahvati porezom na kapitalne dobitke one nerezidentne obveznike koji ulažu u nepokretnosti kroz korporativnu školjku, onda je neophodno da se, pored eksplicitnog upućivanja na pojam akcija, u UOIDO posebno naglasi da se odredba člana 13. stav 4. odnosi i na učešća u privrednim društvima, jer se jedino tako može postići željeni efekat. Postojeći srpski prevod očigledno govori samo o akcijama i svaki razuman poreski obveznik ovo bi koristio da izbegne porez, dakle ulagao bi kroz d. o. o. Ako bi srpski poreski organi šire tumačili navedenu odredbu UOIDO i oporezovali kapitalne dobitke nastale prodajom udela, postojala bi realna mogućnost ili opasnost da brojni poreski savetnici svojim klijentima savetuju da se postojeća situacija iskoristi i da poreski obveznici zaštitu potraže na sudu, s obzirom na to da u njihovu korist postoje jaki argumenti. Možda bi trebalo razmišljati o promeni srpskog teksta postojećih UOIDO ili bi se, možda, istovremeno moglo otpočeti sa primenom šireg tumačenja (na osnovu npr. dobro obrazloženog i formulisanog uputstva – baziranog na činjenici da nema suštinske razlike između ulaganja kroz a. d. i d. o. o., te da se teško može braniti stav da je cilj norme bio različit poreski tretman), ali opet uz rizik sudskih sporova. Međutim, poreski obveznici bi mogli da dovedu državne organe u dosta neprijatnu poziciju da objašnjavaju nedostatke sopstvenog prevoda, pri čemu bi sudsko veće (sa malo većim razumevanjem za poreske obveznike) lako moglo da stane na njihovu stranu (npr. s obzirom na to da je zakonodavac pravio jasnu razliku između akcija i udela u drugim propisima, nema razloga da se sumnja da je tako nešto mogao sa lakoćom učiniti, da je hteo, i prilikom prevoda teksta UOIDO). Kada su u pitanju kapitalni dobici veće vrednosti, a oni se lako mogu pretpostaviti u slučaju nepokretnosti čije je tržište trenutno u velikom porastu, poreski obveznici bi mogli pre da se odluče na sudsku zaštitu, naročito s obzirom na to da ostvarivanje kapitalnog dobitka uglavnom znači i izlazak sa srpskog tržišta, te im dobri odnosi sa Poreskom upravom nisu preterano značajni.
Dakle, poreski obveznici bi mogli s pravom da kažu da pojam akcije ne može da podrazumeva udele (što je tačno) i da zaštitu traže na sudu. Sud bi se tu našao u vrlo teškoj poziciji. Ako je stav da pojam „akcije” obuhvata ne samo akcije nego i udele, i ako je to ispravno (opšte prihvaćeno) tumačenje člana 13. stav 4. Modela ugovora OECD, onda je veliki problem činjenica da to u srpskom tekstu UOIDO ne stoji. A srpski tekst je zakon pred domaćim sudom, naročito zato što Srbiju Model ugovora OECD ne vezuje, a baš je engleski tekst taj koji stvara muke. I tu se sve svodi na ocenu da li je sud više sklon državi ili poreskom obvezniku. Strogo pravno gledano (bez uzimanja ostalih faktora u obzir), više izgleda za uspeh u ovoj hipotetičkoj situaciji ima poreski obveznik. Upravo zato se i sugeriše da se možda ide u promenu srpskog teksta UOIDO, naravno pod uslovom da se zauzme odgovarajući stav. Samo tako bi se preventivno moglo delovati na ovaj problem. Uz to, kao što je rečeno ranije, bilo bi dobro da se primena šireg tumačenja zasnuje na uputstvu koje mora biti dobro osmišljeno imajući u vidu njegovo moguće korišćenje na sudu. Sudska zaštita u Srbiji, naročito u oblasti međunarodnog oporezivanja, do sada gotovo uopšte nije bila korišćena, ali nekom ko je praktičar i, uz to, poreski savetnik, ovo izgleda kao divna prilika, na primer u slučaju da neko ostvari značajan novčani iznos kapitalnog dobitka, na koji može da ne plati porez uopšte (jer je u njegovoj državi rezidentstva ovaj dohodak izuzet, a UOIDO ga, po jednom tumačenju, oslobađa srpskog poreza) ili da plati srpski porez po stopi od 20% (po drugom tumačenju). Za navedene novčane iznose svako bi tražio pravnu zaštitu do najviših instanci koje mu na osnovu zakona stoje na raspolaganju. Iako bi morao da plati porez (žalba ne odlaže izvršenje) ako bi spor dobio, sledila bi mu kamata na pristojan iznos.
U komentaru na navedeno, prva stvar koju bi trebalo naglasiti je ta da neki novi prevod (koji uvek može da bude i bolji) odredaba UOIDO suštinski ne bi pomogao materijalnom razrešenju stvari, prvenstveno iz razloga što je nepodeljeno mišljenje da prevod u većini slučajeva u najvećoj mogućoj meri treba da se drži izvornog teksta. Ne može se, naime, jedna norma tumačiti suštinski drugačije nego što je napisana (uz dužno poštovanje ciljnog tumačenja). U suprotnom, može postojati opasnost voluntarizma i prevelikog diskrecionog prava onoga ko normu tumači – primenjuje.
Ukoliko bi, ipak, na osnovu intencije srpske strane da tako postupi, prevod naknadno bio izmenjen, ne postoji nikakva garancija da bi cela stvar time bila rešena iz razloga što, ako druga strana ima drugačiji stav, u svim UOIDO (ili bar u većini) engleski jezik preovlađuje. Rizik sudskog procesa ne bi smeo tako lako da se prihvati. Ocenjuje se da bi u tom slučaju za OECD, naravno, bilo jako zanimljivo da na stručan način analizira sudske odluke ili odluke nadležnih poreskih organa u Republici Srbiji, sa realnom opasnošću da se takve odluke ocene stručno dovoljno ne obrazlože, što ne bi išlo u prilog teško stečenom ugledu koji naši eksperti uživaju među svojim kolegama iz celog sveta.
Ukoliko je to tako, s pravom možemo postaviti pitanje zašto OECD (ako je u vidu imao i udele) nije napravio tu razliku. Po mišljenju mnogih to je upravo i bio slučaj, ali ne u normi, već u tač. 28.5 Komentara, i to tako što su navedeni „…drugi uporedivi interesi”[12], uz preciziranje da se ti drugi uporedivi interesi odnose na sve entitete/lica koja ne izdaju akcije, na primer na d. o. o., trustove i dr. Međutim, postavlja se pitanje zašto i ovde ne bi važio isti princip šireg tumačenja.
Isto tako, primedba da bi poreski savetnici (zbog stava državnih organa da se izraz „akcija” odnosi samo na njih, a ne i na udele) mogli da poreskim obveznicima savetuju da svesno biraju način svog ekonomskog prisustva u Republici Srbiji, više je nego legalna i legitimna iz razloga što (za razliku od utaje poreza ili poreske evazije koja predstavlja krivično delo) izbegavanje dvostrukog oporezivanja na osnovu rešenja sadržanih u odgovarajućim odrebama UOIDO predstavlja zakonom dozvoljen način umanjenja poreske obaveze i za sve učesnike u postupku oporezivanja predstavlja izazov za poresko planiranje. S tim u vezi neophodno je podsetiti se obrnute situacije, u kojoj npr. nema zaključenog UOIDO ili ranije zaključeni ugovori ne sadrže odredbu člana 13. stav 4, jer ona kao takva uopšte nije postojala ni u Modelu ugovora OECD ni u Modelu ugovora UN. Vremenom je svest kreatora oba modela evoluirala i za rezultat imamo normu stava 4.
* * *
Kao zaključak možemo istaći da je, sa profesionalne strane, moguće na određen način braniti oba napred izložena shvatanja. Ipak, iz razloga o kojima je napred bilo govora, kao i iz bojazni da se država ne dovede u neprijatan položaj, odnosno da njene odluke budu preispitivane na sudu (zbog preširoke ili nepravilne primene), ocenjujemo da je u ovom trenutku po državu oportunije zadržavanje na stavu da se prilikom tumačenja UOIDO izraz „akcija” koji se koristi u članu 13. stav 4. UOIDO, odnosi samo na akcije, a ne i na udele.
S tim u vezi ukazujemo na službeno Mišljenje Ministarstva finansija broj 011-00-00603/2015-04 od 1. 7. 2015. godine, u kojem je, pored ostalog, navedeno:
..Ugovor u članu 13. (Kapitalni dobitak) propisuje:
…
- Dobitak od otuđenja akcija akcionarskog kapitala kompanije čija se imovina posredno ili neposredno uglavnom sastoji od nepokretne imovine koja se nalazi u državi ugovornici, može se oporezivati u toj državi.
- Dobitak od otuđenja imovine, osim imovine navedene u st. 1, 2, 3. i 4. ovog člana, oporezuje se samo u državi ugovornici čiji je rezident lice koje je otuđilo imovinu.
Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju koji navodite u vašem dopisu, a shodno navedenom članu 13. stav 5. Ugovora, ukoliko rezident Švajcarske na teritoriji Republike Srbije ostvari kapitalni dobitak prodajom udela u rezidentnom privrednom društvu, pravo oporezivanja kapitalnog dobitka koji je tom prilikom ostvaren, podleže oporezivanju samo u državi rezidentnosti prodavca, odnosno u Švajcarskoj. Naime, izuzeci navedeni u članu 13. (Kapitalni dobitak) st. 1, 2, 3. i 4. Ugovora (na osnovu kojih bi pravo oporezivanja, pod uslovima navedenim u tim stavovima, pripalo Republici Srbiji), ne odnose se na prodaju udela u kapitalu, nego na drugu imovinu…
TABELARNI PRIKAZ PRAVA OPOREZIVANJA KAPITALNOG DOBITKA KOJI OSTVARI REZIDENT REPUBLIKE SRBIJE I REZIDENT DRUGE DRŽAVE UGOVORNICE
OPOREZIVANJE KAPITALNOG DOBITKA
(član 13. UOIDO)
| KAPITALNI DOBITAK OSTVARUJE | |
| Rezident Republike Srbije | Rezident druge države ugovornice |
| Vrsta kapitalnog dobitka | |
| 1. Kapitalni dobitak od otuđenja nepokretnosti:
a) nepokretnost se nalazi u Republici Srbiji PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA REPUBLICI SRBIJI (unutrašnja stvar Republike Srbije) b) nepokretnost se nalazi u drugoj državi ugovornici PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA DRUGOJ DRŽAVI UGOVORNICI (ovo ne znači da i Republika Srbija nema pravo oporezivanja kapitalnog dobitka – ukoliko to predviđa domaće poresko zakonodavstvo) |
1. Kapitalni dobitak od otuđenja nepokretnosti:
a) nepokretnost se nalazi u drugoj državi ugovornici PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA DRUGOJ DRŽAVI UGOVORNICI (unutrašnja stvar druge države ugovornice) b) nepokretnost se nalazi u Republici Srbiji PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA REPUBLICI SRBIJI (ovo ne znači da i druga država ugovornica nema pravo oporezivanja kapitalnog dobitka – ukoliko to predviđa domaće poresko zakonodavstvo) |
| 2.
a) Kapitalni dobitak od otuđenja pokretnih stvari koje čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice koja se nalazi u Republici Srbiji PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA REPUBLICI SRBIJI (unutrašnja stvar Republike Srbije) b) Kapitalni dobitak od otuđenja pokretnih stvari koje čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice koja se nalazi u drugoj državi ugovornici PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA DRUGOJ DRŽAVI UGOVORNICI (ovo ne znači da i Republika Srbija nema pravo oporezivanja kapitalnog dobitka – ukoliko to predviđa domaće poresko zakonodavstvo) |
2.
a) Kapitalni dobitak od otuđenja pokretnih stvari koje čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice koja se nalazi u drugoj državi ugovornici PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA DRUGOJ DRŽAVI UGOVORNICI (unutrašnja stvar druge države ugovornice) b) Kapitalni dobitak od otuđenja pokretnih stvari koje čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice koja se nalazi u Republici Srbiji PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA REPUBLICI SRBIJI (ovo ne znači da i druga država ugovornica nema pravo oporezivanja kapitalnog dobitka – ukoliko to predviđa domaće poresko zakonodavstvo) |
| 3. Kapitalni dobitak od otuđenja pomorskih brodova, vazduhoplova ili drumskih vozila koji se koriste u međunarodnom saobraćaju, rečnih brodova koji se koriste u saobraćaju na unutrašnjim plovnim putevima ili od pokretnih stvari koje služe za korišćenje tih pomorskih brodova, vazduhoplova, drumskih vozila ili rečnih brodova
(sedište stvarne uprave preduzeća nalazi se u Republici Srbiji) PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA SAMO REPUBLICI SRBIJI |
3. Kapitalni dobitak od otuđenja pomorskih brodova, vazduhoplova ili drumskih vozila koji se koriste u međunarodnom saobraćaju, rečnih brodova koji se koriste u saobraćaju na unutrašnjim plovnim putevima ili od pokretnih stvari koje služe za korišćenje tih pomorskih brodova, vazduhoplova, drumskih vozila ili rečnih brodova
(sedište stvarne uprave preduzeća nalazi se u drugoj državi ugovornici) PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA SAMO DRUGOJ DRŽAVI UGOVORNICI |
| 4.
a) Kapitalni dobitak od otuđenja akcija (ili drugih uporedivih interesa) kompanije čija se imovina sastoji od minimum 51 odsto nepokretnosti koja se nalazi u Republici Srbiji ili Kapitalni dobitak od otuđenja akcija ili uporedivih interesa koji više od 50 odsto svoje vrednosti ostvaruju neposredno ili posredno od nepokretnosti koja se nalazi u Republici Srbiji PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA REPUBLICI SRBIJI (unutrašnja stvar Republike Srbije) b) Kapitalni dobitak od otuđenja akcija (ili drugih uporedivih interesa) kompanije čija se imovina sastoji od minimum 51 odsto nepokretnosti koja se nalazi u drugoj državi ugovornici ili Kapitalni dobitak od otuđenja akcija ili uporedivih interesa koji više od 50 odsto svoje vrednosti ostvaruju neposredno ili posredno od nepokretnosti koja se nalazi u drugoj državi ugovornici PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA DRUGOJ DRŽAVI UGOVORNICI (ovo ne znači da i Republika Srbija nema pravo oporezivanja kapitalnog dobitka – ukoliko to predviđa domaće poresko zakonodavstvo) |
4.
a) Kapitalni dobitak od otuđenja akcija (ili drugih uporedivih interesa) kompanije čija se imovina sastoji od minimum 51 odsto nepokretnosti koja se nalazi u drugoj državi ugovornici ili Kapitalni dobitak od otuđenja akcija ili uporedivih interesa koji više od 50 odsto svoje vrednosti ostvaruju neposredno ili posredno od nepokretnosti koja se nalazi u drugoj državi ugovornici PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA DRUGOJ DRŽAVI UGOVORNICI (unutrašnja stvar druge države ugovornice) b) Kapitalni dobitak od otuđenja akcija (ili drugih uporedivih interesa) kompanije čija se imovina sastoji od minimum 51 odsto nepokretnosti koja se nalazi u Republici Srbiji ili Kapitalni dobitak od otuđenja akcija ili uporedivih interesa koji više od 50 odsto svoje vrednosti ostvaruju neposredno ili posredno od nepokretnosti koja se nalazi u Republici Srbiji PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA REPUBLICI SRBIJI (ovo ne znači da i druga država ugovornica nema pravo oporezivanja kapitalnog dobitka – ukoliko to predviđa domaće poresko zakonodavstvo) |
| 5. SAMO u Ugovoru sa Norveškom:
Kapitalni dobitak od otuđenja kontejnera (uključujući prikolice, barže i odgovarajuću opremu za prevoz kontejnera) PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA SAMO REPUBLICI SRBIJI (unutrašnja stvar Republike Srbije) Ovo bez obzira na to da li kontejneri čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice koju rezident Srbije ima u Norveškoj |
5. SAMO u Ugovoru sa Norveškom:
Kapitalni dobitak od otuđenja kontejnera (uključujući prikolice, barže i odgovarajuću opremu za prevoz kontejnera) PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA SAMO NORVEŠKOJ (unutrašnja stvar Norveške) Ovo bez obzira na to da li kontejneri čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice koju rezident Norveške ima u Srbiji |
| 6. Ostali kapitalni dobitak
PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA SAMO REPUBLICI SRBIJI |
6. Ostali kapitalni dobitak
PRAVO OPOREZIVANJA PRIPADA SAMO DRUGOJ DRŽAVI UGOVORNICI |
[1] Član 27. stav 1. Zakona o porezu na dobit pravnih lica (dalje: ZPDPL), pored ostalog, kapitalnim dobitkom koji obveznik ostvari prodajom uz naknadu „pokretnih stvari” smatra jedino bestelesne stvari, i to: prava industrijske svojine, udele u kapitalu pravnih lica, akcije i ostale hartije od vrednosti koje, u skladu sa MRS, odnosno MSFI za MSP, predstavljaju dugoročne finansijske plasmane, osim obveznica izdatih u skladu sa propisima kojima se uređuje izmirenje obaveze Republike po osnovu zajma za privredni razvoj, devizne štednje građana i dužničkih hartija od vrednosti čiji je izdavalac, u skladu sa Zakonom, Republika, autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave ili Narodna banka Srbije, iz čega možemo zaključiti da se na njih (ukoliko čine deo poslovne imovine stalne poslovne jedinice ogranka ili drugog vida stalne poslovne jedinice nerezidentnog obveznika u Republici Srbiji) primenjuje napred navedeno rešenje, sadržano u članu 13. stav 2. UOIDO, ili, ako navedene pokretne stvari nisu deo aktive u bilansu stanja ogranka, odnosno drugog vida stalne poslovne jedinice, na njih će se primeniti rešenje iz člana 13. stav 5. UOIDO, o kojem će biti govora u nastavku.
[2] Navedeno rešenje je novijeg datuma i Republika Srbija ga suštinski isto (u tom smislu da se odnosi i na udele u pravnom licu, odnosno druge uporedive interese u entitetima koji ne izdaju akcije, kao što su npr. partnerstvo ili trust), ali drugačije formulisano ima u UOIDO zaključenim posle 1998. godine (UOIDO sa Azerbejdžanom, Austrijom, Vijetnamom, Danskom, Gruzijom, Egiptom, Estonijom, Iranom, Indijom, Irskom, Jermenijom, Kazahstanom, Kanadom, Korejom (Rep.), Letonijom, Libijom, Litvanijom, Kinom, Maltom, Norveškom, Pakistanom, Tunisom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Ukrajinom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Španijom i Švajcarskom, kao i UOIDO čiji su tekstovi usaglašeni, potpisani ili se nalaze u postupku potvrđivanja – zbog čega još uvek nisu stupili na snagu, pa se ovom prilikom neće navoditi nazivi drugih država ugovornica). Razlog za njegovo inkorporiranje u UOIDO jeste želja da se onemogući manevar poreskih obveznika da, putem pretvaranja imovine u akcionarska društva (ili DOO), izbegnu oporezivanje kapitalnog dobitka. Navedeni manevar je moguć u situaciji u kojoj pravo vlasništva nad akcijama (ili udelima) kompanije uključuje i pravo na korišćenje nepokretnosti. S tim u vezi, za primenu rešenja iz člana 13. stav 4. nije od značaja da li je kompanija rezident države ugovornice u kojoj se nepokretnost nalazi ili je rezident druge države ugovornice.
[3] U članu 13. (Kapitalni dobitak) stav 6. Ugovora sa Irskom propisano je da odredbe stava 5. ovog člana (kojim se pravo oporezivanja prihoda od otuđenja imovine, osim imovine navedene u st. 1, 2, 3. i 4. ovog člana, daje državi rezidentnosti lica koje je otuđilo imovinu – prim. D. D.) ne utiču na pravo države ugovornice da zavede, u skladu sa svojim zakonom, porez na dobitak od otuđenja imovine koji ostvari fizičko lice rezident druge države ugovornice, koje je bilo rezident prvopomenute države u bilo kom periodu u toku pet godina koje neposredno prethode otuđenju imovine.
[4] U članu 13. (Kapitalni dobitak) st. 6. i 7. ugovora sa Kanadom sadržana su sledeća rešenja:
- Odredbe stava 5. ovog člana ne utiču na pravo države ugovornice da zavede, u skladu sa svojim zakonom, porez na dobitak od otuđenja bilo koje imovine (osim imovine na koju se primenjuje stav 7. ovog člana) koji ostvari fizičko lice rezident druge države ugovornice, koje je bilo rezident prvopomenute države u bilo kom periodu u toku šest godina koje neposredno prethode otuđenju imovine.
- Ako fizičko lice prestane da bude rezident države ugovornice i zbog tog razloga se po zakonima te države tretira kao da je otuđilo imovinu pre nego što je prestalo da bude rezident te države i shodno tome oporezuje u toj državi i u bilo koje vreme kasnije postane rezident druge države ugovornice, druga država ugovornica može da oporezuje dobitak u vezi sa imovinom samo u meri u kojoj taj dobitak nije ostvaren dok je fizičko lice bilo rezident prvopomenute države. Ova odredba se ne primenjuje na imovinu, dobitak koji je druga država, u skladu sa ovim članom, mogla da oporezuje, osim u skladu sa ovim stavom, ako je fizičko lice ostvarilo dobitak pre nego što je postalo rezident druge države.
[5] ZPDPL u članu 27. propisuje:
Kapitalni dobitak obveznik ostvaruje prodajom, odnosno drugim prenosom uz naknadu (u daljem tekstu: prodaja):
1) nepokretnosti koje je koristio, odnosno koje koristi kao osnovno sredstvo za obavljanje delatnosti, uključujući i nepokretnosti u izgradnji;
2) prava industrijske svojine;
3) udela u kapitalu pravnih lica i akcija i ostalih hartija od vrednosti koje, u skladu sa MRS, odnosno MSFI i MSFI za MSP, predstavljaju dugoročne finansijske plasmane, osim obveznica izdatih u skladu sa propisima kojima se uređuje izmirenje obaveze Republike po osnovu zajma za privredni razvoj, devizne štednje građana i dužničkih hartija od vrednosti čiji je izdavalac, u skladu sa Zakonom, Republika, autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave ili Narodna banka Srbije;
4) investicione jedinice otkupljene od strane otvorenog investicionog fonda, u skladu sa zakonom kojim se uređuju investicioni fondovi.
Kapitalnim dobitkom smatra se i prihod koji ostvari nerezidentni obveznik od prodaje imovine iz stava 1. tač. 1), 3) i 4) ovog člana, kao i od prodaje nepokretnosti na teritoriji Republike koju nije koristio za obavljanje delatnosti.
Kapitalni dobitak predstavlja razliku između prodajne cene imovine iz st. 1. i 2. ovog člana i njene nabavne cene utvrđene prema odredbama ovog zakona.
Ako je razlika iz stava 3. ovog člana negativna, u pitanju je kapitalni gubitak.
[6] Zakon o porezu na dohodak građana (dalje: ZPDG) u članu 72, pored ostalog, propisuje:
Kapitalni dobitak predstavlja razliku između prodajne cene prava, udela i hartija od vrednosti i njihove nabavne cene, ostvarenu prenosom:
1) stvarnih prava na nepokretnostima;
2) autorskih i srodnih prava i prava industrijske svojine;
3) udela u kapitalu pravnih lica, akcija i ostalih hartija od vrednosti, uključujući i investicione jedinice, osim investicionih jedinica dobrovoljnih penzijskih fondova.
Pod prenosom iz stava 1. ovog člana smatra se prodaja ili drugi prenos uz novčanu ili nenovčanu naknadu.
Obveznik poreza na kapitalni dobitak je svako fizičko lice, uključujući i preduzetnika, koje je izvršilo prenos prava, udela i hartija od vrednosti iz stava 1. ovog člana.
[7] ZPDPL u članu 40. stav 6. propisuje da se na prihode koje ostvari nerezidentno pravno lice od rezidentnog pravnog lica, drugog nerezidentnog pravnog lica, fizičkog lica, nerezidentnog ili rezidentnog ili od otvorenog investicionog fonda, na teritoriji Republike, po osnovu kapitalnih dobitaka nastalih u skladu sa odredbama čl. od 27. do 29. ovog zakona, obračunava i plaća porez po rešenju po stopi od 20%, ako međunarodnim ugovorom o izbegavanju dvostrukog oporezivanja nije drukčije uređeno.
S tim u vezi posebno ukazujemo na to da zakonodavac u ovom delu nije bio do kraja precizan, budući da se relevantnim odredbama UOIDO, u članu 13. Ugovora, ne propisuje stopa poreza po odbitku na kapitalni dobitak, već se samo jednoj ili drugoj državi ugovornici (državi izvora ili državi rezidentnosti) daje pravo oporezivanja, koje ta država zatim sprovodi u skladu sa odredbama domaćeg poreskog zakonodavstva.
Iz tog razloga navedenu normu, pored ostalog, treba tumačiti i tako da će Republika Srbija imati pravo oporezivanja kapitalnog dobitka ukoliko međunarodnim UOIDO pravo oporezivanja kapitalnog dobitka nije dato isključivo drugoj državi ugovornici (npr. član 13 – Kapitalni dobitak, stav 5. ugovora: Dobitak od otuđenja imovine, osim imovine navedene u st. 1, 2, 3, i 4. ovog člana, oporezuje se samo u državi ugovornici čiji je rezident lice koje je otuđilo imovinu).
Stopa poreza na kapitalni dobitak iznosi 15%.
Imajući u vidu navedeno, u svakom konkretnom slučaju, ukoliko je UOIDO pravo oporezivanja kapitalnog dobitka dato Republici Srbiji, stopa poreza koju nadležni organ treba da primeni iznosi 20% (član 40. stav 6. ZPDPL-a – podsećamo da je u članu 40. stav 9. Zakona propisano da je nerezidentno pravno lice – primalac prihoda iz st. 6, 7. i 8. ovog člana, dužno da u roku od 30 dana od dana ostvarivanja prihoda (kapitalnog dobitka – prim. D. D.), preko poreskog punomoćnika određenog u skladu sa propisima kojima se uređuje poreski postupak i poreska administracija, podnese poresku prijavu nadležnom poreskom organu, i to u opštini na čijoj teritoriji se nalazi nepokretnost, sedište privrednog društva u kojem nerezidentni obveznik ima udeo ili hartije od vrednosti koji su predmet prodaje, odnosno sedište ili prebivalište isplatioca prihoda po osnovu zakupa, odnosno podzakupa pokretnih stvari, kao i sedište ili prebivalište poreskog punomoćnika u slučaju ostvarenja prihoda iz stava 8. ovog člana, na osnovu koje nadležni poreski organ donosi rešenje) ili 15% (član 77. ZPDG-a).
[8] Slična situacija je i u domaćem zakonodavstvu Nemačke, u kojem se jasno pravi razlika između a. d. i d. o. o., a njihov pojam (nem. action) podrazumeva samo akcije, kao i u Republici Srbiji.
[9] S obzirom na ozbiljnost problema, i neke druge države u svojim UOIDO, ukoliko je to moguće, nastoje da normu koncipiraju tako da se jasno može zaključiti da se ista odnosi i na akcije i na udele. Tako, na primer, član 13. stav 2. UOIDO između Republike Hrvatske i Nemačke glasi: Dobit od otuđenja dionica i ostalih udjela u društvu, čija se aktivna imovina izravno ili neizravno sastoji uglavnom od nekretnina koje se nalaze u državi ugovornici, može se oporezivati u toj državi ugovornici. Isto tako, UOIDO između Republike Hrvatske i Moldavije, u članu 13. stav 4. sadrži sledeće rešenje: Dobit od otuđenja udjela u kapitalu društva čija se imovina izravno ili neizravno sastoji uglavnom od nekretnina koje se nalaze u državi ugovornici, može se oporezivati u toj državi ugovornici. Dalje, UOIDO između Republike Hrvatske i Jordana, u hrvatskom tekstu, u članu 13. stav 2. glasi: U svrhu stavka 1., dobit od otuđenja nekretnina koje se nalaze u drugoj državi ugovornici obuhvaća dobit od dionica (uključujući udjele i ostale vrijednosnice), osim dionica koje kotiraju na burzi, čiji veći dio vrijednosti izravno ili neizravno proizlazi od nekretnina koje se nalaze u toj drugoj državi.
Napominjemo da je izraz „dionica” u hrvatskom jeziku isto što i akcija (deonica) na srpskom jeziku, a udjeo u d. o. o. se prema hrvatskom Zakonu o trgovačkim društvima naziva poslovni udjeo. Dakle, može biti da i Hrvatska ima isti „problem” kao i Republika Srbija.
[10] Kapitalni dobitak predstavlja razliku između prodajne cene prava, udela i hartija od vrednosti i njihove nabavne cene, ostvarenu prenosom … udela u kapitalu pravnih lica, akcija i ostalih hartija od vrednosti …
[11] Kapitalnim dobitkom smatra se prihod koji obveznik ostvari prodajom, odnosno drugim prenosom uz naknadu (u daljem tekstu: prodaja): … udela u kapitalu pravnih lica i akcija i ostalih hartija od vrednosti koje u skladu sa MRS, odnosno MSFI i MSFI za MSP, predstavljaju dugoročne finansijske plasmane, osim obveznica izdatih u skladu sa propisima kojima se uređuje izmirenje obaveze Republike po osnovu zajma za privredni razvoj…
[12] Što je rešenje (suštinski isto, ali drugačije formulisano, o čemu je napred detaljnije bilo govora) koje Republika Srbija ima i u UOIDO sa nekim drugim državama.