Prema odredbama člana 112. Zakona o radu („Sl. glasnik RS”, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014 i 13/2017 – odluka US) minimalna cena rada utvrđuje se odlukom socijalno-ekonomskog saveta osnovanog za teritoriju Republike Srbije (u daljem tekstu: Socijalno-ekonomski savet). Pri utvrđivanju minimalne cene rada polazi se naročito od egzistencijalnih i socijalnih potreba zaposlenog i njegove porodice, izraženih kroz vrednost minimalne potrošačke korpe, kretanja stope zaposlenosti na tržištu rada, stope rasta bruto domaćeg proizvoda, zatim kroz kretanja potrošačkih cena i produktivnosti, kao i kroz kretanja prosečne zarade u Republici. Minimalna cena rada utvrđuje se po radnom času, bez poreza i doprinosa, za kalendarsku godinu najkasnije do 15. septembra tekuće godine, a primenjuje se od 1. januara naredne godine. Minimalna cena rada ne može da se utvrdi u nižem iznosu od minimalne cene rada utvrđene za prethodnu godinu.
Na osnovu ovog zakonskog ovlašćenja, a shodno Saopštenju za javnost od 12. septembra 2017. godine, Socijalno-ekonomski savet Republike Srbije je na svojoj 71. redovnoj sednici, održanoj 12. septembra 2017. godine, konsezusom doneo odluku o povećanju minimalne cene rada za 2018. godinu za 10% na iznos od 143,00 dinara po radnom času, bez poreza i doprinosa.
Socijalni partneri su se saglasili da postoji potreba za povećanjem minimalne cene rada, a uvaženjem argumenata svih strana došlo se do usaglašavanja njenog iznosa, koji je između zajedničkog predloga Saveza samostalnih sindikata Srbije i UGS Nezavisnost od 154,00 dinara i 139,00 dinara, koliko je predlagala Unija poslodavaca Srbije.
Socijalno-ekonomski savet Republike Srbije je posle nekoliko godina, u kojima je odluku o iznosu minimalne cene rada donosila Vlada Republike Srbije, doneo odluku o njenom povećanju usaglašavanjem argumenata svih socijalnih partnera, što je značajno i za jačanje socijalnog dijaloga u Republici Srbiji.
Utvrđivanje minimalne zarade u 2018. godini
Rekli smo da je Socijalno-ekonomski savet Republike Srbije doneo Odluku o minimalnoj ceni rada za 2018. godinu, međutim, Zakon o radu garantuje zaposlenom pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu. Naime, prema stavu 2. člana 111. Zakona o radu, „minimalna zarada” se određuje na osnovu:
– minimalne cene rada, utvrđene u skladu sa Zakonom,
– vremena provedenog na radu i
– poreza i doprinosa koji se plaćaju iz zarade,
a zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu.
Kao što se vidi, Zakon o radu razlikuje „minimalnu cenu rada” i „minimalnu zaradu”, pri čemu:
1) minimalnu cenu rada usvaja Socijalno-ekonomski savet, odnosno Vlada, i ona se iskazuje po času rada u neto iznosu, a shodno zakonskoj regulativi, ona je jedinica za obračun minimalne zarade;
2) minimalna zarada je zarada koja se dobija množenjem časova rada u konkretnom mesecu sa minimalnom cenom rada, uz dodavanje pripadajućih poreza i doprinosa.
Činjenica da je minimalna cena rada utvrđena po času rada, znači da će ukupan mesečni iznos minimalne zarade varirati u zavisnosti od broja časova rada u svakom mesecu, pri čemu se broj časova rada izračunava mesečno, na osnovu broja kalendarskih dana, bez subota i nedelja, i množenjem radnih dana sa osam. Može se primetiti da je minimalna plata po času utvrđena u jedinstvenom neto iznosu od 143 dinara, što treba tumačiti tako da je minimalna zarada po času rada u iznosu za isplatu (neto) jednaka za sve zaposlene, bez obzira na stepen njihove stručne spreme, vrstu radnog mesta i poslove koje obavljaju.
Pun mesečni iznos neto minimalne zarade (na primer, za 176 časova u mesecu: 143 din. X 176 č. = 25.168 dinara neto) pripada zaposlenom za puno radno vreme provedeno na radu i ostvareni standardni učinak (član 111. stav 1. Zakona o radu). Ako zaposleni u određenom mesecu nije ostvario pun fond časova rada (zasnovao radni odnos ili mu je prestao radni odnos u tom mesecu), pripada mu minimalna zarada samo za ostvarene časove rada. Na primer, zaposleni je zasnovao radni odnos u toku meseca i ostvario 80 časova rada. Njegova neto minimalna zarada u tom slučaju je: 80 č. x 143,00 din./č. = 11.400,00 dinara. Za ostatak časova u tom mesecu ne sleduje mu ništa jer nije bio u radnom odnosu. U ovakvom slučaju ne treba zaboraviti da prilikom utvrđivanja osnovice za plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje, kao parametar služi srazmerni iznos važeće najniže osnovice, do koga se dolazi tako što se Zakonom propisan iznos najniže osnovice podeli sa mogućnim fondom časova rada za mesec za koji se vrši obračun i pomnoži sa ostvarenim časovima rada zaposlenog u mesecu za koji se vrši obračun.
Sve poslodavce koji sada planiraju isplate minimalne zarade za 2018. godinu na osnovu nove minimalne cene rada od 143 dinara, treba podsetiti na obavezu da zaposlenima koji primaju ovu zaradu, isplate i uvećanje za „minuli rad”, topli obrok i regres, kao i druga uvećanja koja zaposleni ostvari u toku meseca (noćni rad, rad na praznik, prekovremeni rad i sl.). Naime, prema st. 6. i 7. člana 111. Zakona o radu, zaposleni koji prima minimalnu zaradu, ima pravo na uvećanu zaradu (za prekovremeni rad, rad na praznik, „minuli rad”, rad noću i ostala uvećanja prema opštem aktu poslodavca), naknadu troškova i druga primanja koja se smatraju zaradom, u skladu sa Zakonom. Osnovica za obračun svih uvećanja zarade je minimalna zarada zaposlenog, koja u ovom slučaju ima karakter osnovne zarade zaposlenog.
Pri tome, kada Zakon o radu u članu 111. stav 1. propisuje da zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu, to znači da:
1) zaposlenom se garantuje „osnovna zarada” najmanje u nivou minimalne zarade;
2) poslodavac ne može da ispunjava navedenu zakonsku obavezu tako što će na osnovnu zaradu, nižu od minimalne zarade za konkretan mesec, dodati „minuli rad” i „topli obrok” ili neke druge dodatke, kako bi taj iznos zarade bio veći od minimalne zarade, već se prvo mora obezbediti osnovna zarada u visini minimalne, pa se tek onda na taj iznos obračunavaju pomenuti dodaci – uvećanja zarade.
Kontrola visine osnovnih zarada kod poslodavaca u 2018. godini
Poslodavci sada, prilikom sagledavanja svojih planova poslovanja za 2018. godinu, kao bitan faktor moraju da imaju u vidu i aktuelno povećanje minimalne cene rada za 10% u 2018. godini. Ovo se pre svega odnosi na poslodavce koji su u 2017. godini isplaćivali zaposlenima osnovne zarade u visini mesečne minimalne zarade ili su imali zaposlene kojima su osnovne zarade bile relativno blizu mesečnih minimalnih zarada. U ovakvim slučajevima poslodavci moraju da planiraju zarade po novim, višim iznosima, dakle moraju da po sili zakona povećaju svoje troškove poslovanja, pri čemu se praktično pokazuje da povećanje minimalne cene rada od 10% i nije tako malo.
Naime, videli smo da je Zakonom o radu utvrđeno da zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu. To takođe znači da osnovna zarada zaposlenog za puno radno vreme i standardni radni učinak ne može biti niža od minimalne zarade, odnosno zaposlenom se u mesecu kada je osnovna zarada manja od minimalne zarade, obračunava i isplaćuje osnovna zarada u visini minimalne zarade. U konkretnom slučaju ovo znači da zaposleni čija je osnovna zarada manja od minimalne zarade, ima pravo na osnovnu zaradu u visini minimalne zarade, kao i pravo na dodatke na zaradu, u skladu sa kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu za puno radno vreme i ostvaren standardni učinak.
Konkretno:
1) U prvom primeru poslodavac je zaposlenima u 2017. godini isplaćivao osnovne zarade u visini minimalnih zbog teškoća u poslovanju. Na ove osnovne zarade poslodavac je obračunavao još i „minuli rad” i „topli obrok”. Na primer, za mesec oktobar 2017. godine poslodavac je za puno radno vreme zaposlenom obračunao osnovnu zaradu po minimalnoj ceni rada od 130 dinara (130 din. x 184 č. = 23.920 dinara), zatim „minuli rad” od 10% (na osnovicu koju čini osnovna zarada u visini minimalne), u iznosu od 2.392 dinara, i „topli obrok” fiksno, od 1.000 dinara. Ako ovaj poslodavac i dalje bude isplaćivao minimalne zarade, onda od 1. januara 2018. godine ovom zaposlenom i svim drugima koji primaju minimalnu zaradu mora da isplaćuje za 10% veću osnovnu zaradu, po minimalnoj ceni rada od 143 dinara (143 din. x 184 č. u januaru = 26.312 dinara), zatim da obračunava veći „minuli rad” od 10%, u iznosu od 2.631 dinara, kao što može da ostavi i isplatu „toplog obroka” fiksno, u visini od 1.000 dinara. Na ovim osnovama poslodavci koji isplaćuju minimalnu zaradu u 2017. godini, a to planiraju i u 2018. godini, moraju da osmisle plan visine zarada, odnosno povećanje zarada i svojih troškova poslovanja. Ne treba zaboraviti da se povećanjem osnovne zarade povećava i osnovica za obračun uvećanja zarade (za „minuli rad”, noćni i prekovremeni rad itd.).
2) U drugom primeru poslodavac ne isplaćuje minimalne zarade zaposlenima u 2017. godini, ali neki od njegovih zaposlenih imaju niske koeficijente svojih poslova, tako da su njihove osnovne zarade blizu minimalnih. Na primer, za mesec oktobar 2017. godine poslodavac je za puno radno vreme obračunao osnovnu zaradu zaposlenom u visini od 25.000 dinara, na bazi koeficijenta radnog mesta od 5,00 i cene rada kod poslodavca od 5.000 dinara (5,00 x 5.000 = 25.000 dinara neto osnovna zarada). Ova osnovna zarada je iznad važeće minimalne zarade za oktobar u Srbiji (koja iznosi 130 din. x 184 č. za oktobar = 23.920 dinara). Međutim, iako je ova osnovna zarada u oktobru 2017. godine veća od važeće minimalne zarade, u januaru 2018. godine biće niža od minimalne zarade koja će važiti za januar 2018. godine (143 din. x 184 č. u januaru = 26.312 dinara). Pošto po Zakonu o radu isplaćena osnovna zarada za puno radno vreme ne može biti niža od minimalne zarade, poslodavac mora da ponudi zaposlenom aneks ugovora o radu u kome će mu utvrditi povećanu osnovnu zaradu ili zaradu u visini minimalne, ili će na nivou poslodavca povećati cenu rada za obračun zarada sa 5.000 dinara na 5.600 dinara, čime bi ovaj zaposleni ostvario osnovnu zaradu veću od važeće minimalne u januaru 2018. godine (5,00 x 5.600 dinara = 28.000 dinara), što je više od minimalne zarade za januar 2018. godine od 26.312 dinara. Naravno, i u ovom slučaju se radi o zakonskoj obavezi povećanja zarada, bar onih zaposlenih kojima zarada u 2018. godini „pada” ispod minimalne zbog nominalnog povećanja minimalne cene rada, a to naravno povlači pitanje raspona u zaradama sa ostalim zaposlenima, kao i pitanje povećanja troškova poslovanja. Na ovim osnovama poslodavci koji u 2017. godini isplaćuju zarade blizu minimalnih, moraju da osmisle plan povećanja visine ovih zarada.
Nova minimalna cena rada primenjuje se na isplate od 1. januara 2018. godine
Poslodavce treba podsetiti da se nova minimalna cena rada od 143 dinara primenjuje kalendarski od 1. januara 2018. godine, bez obzira na to za koji prethodni mesec se isplata minimalnih zarada vrši. Dakle, ako u mesecu januaru 2017. godine isplaćuje minimalnu zaradu za decembar 2016. godine, poslodavac će isplatiti važeću minimalnu neto cenu rada po času rada u visini od 143,00 dinara i obračunati broj časova za mesec za koji vrši isplatu – dakle, za decembar. Isto tako, ako u januaru 2017. godine isplaćuje minimalnu zaradu za novembar 2017. godine ili za bilo koji prethodni mesec u 2017. ili čak u nekoj prethodnoj godini, poslodavac će isplatiti važeću minimalnu neto cenu rada za 2018. godinu od 143,00 dinara po času rada i obračunati broj časova za mesec za koji vrši isplatu. Pri tome imamo u vidu odredbu člana 111. stav 5. Zakona o radu, prema kojoj je poslodavac dužan da minimalnu zaradu isplati zaposlenom u visini koja se određuje na osnovu odluke o minimalnoj ceni rada koja važi za mesec u kojem se vrši isplata. Naravno, ovo ukazuje na to da je za poslodavce koji u 2017. godini isplaćuju minimalne zarade, dobro da, koliko je moguće, zaostale isplate regulišu u toku 2017. godine, do 31. decembra, po minimalnoj ceni rada od 130 dinara, inače će morati da obračunaju sve te zaostale isplate iz 2017. godine po 10% višoj minimalnoj ceni rada u 2018. godini.