U ovom tekstu je obrazložena primena transfernih cena u Republici Srbiji i normativna regulativa koja dotiče pitanje transfernih cena, njihovo utvrđivanje i primenu u obračunavanju. Sveukupno, ukazano je na izuzetan značaj transfernih cena u nacionalnim i međunarodnim okvirima
U periodu kada bi posao oko završnog računa za 2013. godinu trebalo da se privodi kraju, Ministar finansija je 29. januara 2014. godine doneo izmene Pravilnika o transfernim cenama i metodama koje se po principu „van dohvata ruke” primenjuju kod utvrđivanja cene transakcija među povezanim licima („Sl. glasnik RS”, br. 61/2013 i 8/2014, u daljem tekstu: Pravilnik), a koje su stupile na snagu 30. januara 2014. godine i odnose se na poslovanje u 2013. godini.
Činjenica da je Pravilnik donet u julu 2013. godine nije dovoljan argument da su privrednici imali dovoljno vremena za pripremu obimne dokumentacije koja je neophodna da bi se u skladu s propisima sačinio neophodni Izveštaj.
Donosilac Pravilnika smatra da je to dovoljno dug period za ovaj veoma složen i često nemoguć posao, naročito što je rok za dostavljanje izveštaja određen za 29. jun 2014. godine. Prema računovodstvenoj praksi, međutim, taj period je kratak, jer da bi se sastavio finansijski izveštaj za 2013. godinu prema aktuelnim propisima neophodno je prvo pripremiti Poreski bilans i u njemu iskazati efekat transfernih cena. Nakon toga treba pripremiti Bilans stanja, Bilans uspeha, Statistički aneks i ostalu prateću dokumentaciju. Dakle, već sada bi trebalo da bude pripremljen Izveštaj iz kog se mogu preuzeti podaci koji svedoče o tome da li je poreski obveznik ostvario prihod „nadohvat ruke” na koji bi trebalo da plati dodatni porez na dobit.
Obavezu utvrđivanja efekta transakcija po transfernim cenama imaju kako privredna društva, tako i preduzetnici. Preduzetnici su, međutim, obavezni da iskažu efekat transfernih cena u PB – 2, ali nemaju obavezu da poreskim organima dostavljaju Studiju.
Koncept transfernih cena
Iako u našem poreskom zakonodavstvu odredbe o transfernim cenama postoje još od 1991. godine, može se reći da se tek izmenama Zakona o porezu na dobit pravnih lica („Sl. glasnik RS”, br. 25/2001, 80/2002, 80/2002, 43/2003, 84/2004, 18/2010, 101/2011, 119/2012, 47/2013 i 108/2013, u daljem tekstu: Zakon) iz decembra 2012. godine, transferne cene uvode u poslovni život i praksu u Srbiji.
Transferne cene se definišu kao cene postignute u transakcijama među povezanim licima, a tavrsta transakcija čini više od dve trećine današnje svetske trgovine. Kao efikasan mehanizam realokacije poreske osnovice u zemlje s nižim poreskim opterećenjem, transferne cene predstavljaju potencijalni problem sa stanovišta poreskih prihoda jedne države. U tekstu koji sledi biće obrazložena primena transfernih cena u Republici Srbiji i normativna regulativa koja dotiče pitanje transfernih cena, njihovo utvrđivanje i primenu u obračunavanju. Sveukupno, biće ukazano na izuzetan značaj transfernih cena u nacionalnim i međunarodnim okvirima.
Kako priključenje Srbije Evropskoj uniji zahteva harmonizaciju srpskog prava s pravom Evropske unije, uz osvrt na pozitivnopravni tretman transfernih cena u Republici Srbiji, osvrnućemo se i na Smernice OECD za primenu pravila o transfernim cenama za multinacionalna preduzeća i poreske uprave (u daljem tekstu: OECD Smernice).
Jedan od ključnih pojmova u vezi s transfernim cenama jeste i princip „van dohvata ruke” koji podrazumeva zamenu cene koja je ugovorena između povezanih lica cenom koja bi bila ugovorena na otvorenom tržištu između nepovezanih lica, pod istim ili sličnim okolnostima.
Srbija je jedna od retkih država u svetu koja ima prevod OECD Smernica. Izmene Zakona uvode u praksu i privredni život naše ekonomije u razvoju ovu, ubedljivo najvažniju temu u međunarodnom oporezivanju. Globalizacija, brzi razvoj tehnologije, transporta i sredstava komunikacije jesu faktori koji uslovljavaju postojanje sve većeg broja multinacionalnih kompanija, koje su dovoljno fleksibilne da mogu osnivati kompanije i obavljati svoje poslovne aktivnosti bilo gde u svetu. Činjenica je da najveći deo međunarodne razmene, prema podacima Svetske trgovinske organizacije preko 60%, čine transakcije robe, usluga, kapitala i nematerijalne imovine između kompanija članica ovakvih međunarodnih grupa. Ovakve transakcije između kompanija članica multinacionalnih kompanija („povezanih lica”) rukovođene su kombinacijom tržišnih i strateških uslova koji se mogu umnogome razlikovati od uslova na otvorenom tržištu, tj. onakvih uslova koji postoje u poslovanju između nezavisnih društava. Stoga, sve veći deo ovakvih međunarodnih transakcija nije više pod dejstvom tržišnih sila, već pod snažnim uticajem zajedničkih interesa kompanija članica ovakvih međunarodnih grupa.
Razlozi za postojanje ovakvih transakcija mogu biti različiti i kreću se od poslovno-strateških do poreskih. U svetlu onih poslovno-strateških, multinacionalne kompanije mogu imati za cilj da korišćenjem mehanizama interkompanijskih transakcija preraspodele prihode ili troškove koji su neravnomerno raspoređeni po pojedinačnim kompanijama članicama, i na taj način povećaju efikasnost cele grupe, odnosno rasterete one delove kompanije koji snose najviše troškova naspram onih delova koji imaju najveće stope prinosa.
Na primer, multinacionalna kompanija koja se reklamira kao generalni sponzor velikog fudbalskog kluba koji nastupa u Ligi šampiona i za to ima velike troškove marketinga može naplatiti usluge marketinga svojim proizvodnim i prodajnim entitetima u istočnoj i centralnoj Evropi kako bi smanjila troškove centrale cele grupe.
S druge strane, upotrebom ovog mehanizma, profit je moguće locirati u kompanije članice koje imaju sedište u jurisdikcijama s najnižim efektivnim poreskim stopama i time maksimizirati poslovnu dobit na nivou celokupne multinacionalne kompanije. Na primer, multinacionalna kompanija sa sedištem u Švajcarskoj, sa filijalom u Srbiji, koja se bavi proizvodnjom računara, otkupljuje procesore koji se proizvode u srpskoj kompaniji po ceni koja je nešto niža od uobičajene na tržištu. Gotovi računari u Švajcarskoj se prodaju po punoj ceni, te se kompaniji smanjuju troškovi proizvodnje gotovog proizvoda i time uvećava dobit koja je u Švajcarskoj manje oporezovana, dok srpska kompanija ima vrlo mali ili nikakav nivo dobiti, za koji plaća porez na dobit po višoj stopi od one u Švajcarskoj. Na nivou grupe, ukupna dobit iz ovakve transakcije je uvećana, jer je, s jedne strane, deo za finalni proizvod nabavljen po nižoj ceni, dok je, s druge, poreski teret na nivou grupe znatno niži.
U ovakvim situacijama, Poreska uprava Srbije će smatrati da su propisi izigrani i da kompanija članica sa sedištem u Srbiji treba da plati veći porez od onog koji je prijavljen. Osnov za ovu intervenciju čini princip „van dohvata ruke”, kao međunarodno prihvatljiv standard za određivanje nivoa cena u transakcijama između povezanih lica – transfernih cena.
Dakle, transferne cene nisu samo, kako se obično definišu, cene u transakcijama između povezanih lica. Transferne cene su antiabuzivno zakonodavstvo, pre svega u domenu međunarodnog oporezivanja, koje služi za sprečavanja erozije poreske osnovice za porez na dobit u zemljama u kojima se ta dobit generiše. Ovo zakonodavstvo postavlja „pravila igre” u kojima obe zainteresovane strane – poreski obveznici i poreska uprava mogu ostvariti svoje legitimne ciljeve. Poreski obveznik tako ima pravo da, u okvirima zakona, ustroji svoje poslovanje kako bi svoje poreske izdatke sveo na neophodni minimum. S druge strane, poreski organ ima legitimni cilj i interes da spreči eroziju poreske osnovice i oporezuje onu dobit koja je stvarno nastala u njegovoj jurisdikciji.
Okvir za moderno zakonodavstvo je princip „van dohvata ruke” (arm’s length principle) koji zahteva da se transakcije između povezanih lica ugovore pod tržišnim uslovima, odnosno uslovima pod kojima bi se ta ista transakcija odigrala između nepovezanih društava pod istim ili sličnim uslovima, imajući u vidu funkcije, rizike i imovinu koje te dve ugovorne strane preduzimaju. Ovaj princip je nastao u građanskom pravu, a za poreske svrhe usvojen je još tokom Prvog svetskog rata u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, da bi zatim bio usvojen u međunarodnim ugovorima dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka. Svoj finalni oblik, koji je do danas zadržao, princip „van dohvata ruke” dobio je u međunarodnim ugovorima o izbegavanju dvostrukog oporezivanja (član 9. OECD i UN Model konvencije). Opštem principu dodata je mogućnost da se mehanizmom koji omogućava ovakav ugovor izbegne dvostruko oporezivanje koje bi nastalo u slučaju kada bi poreska uprava zemlje u kojoj su iskazane transferne cene koje nisu u skladu s principom „van dohvata ruke” izvršila korekciju poreske osnovice i time uvećala oporezivu dobit kompanije pod svojom nadležnošću. U gore pomenutom primeru, ova situacija bi nastala kada bi srpska Poreska uprava uvećala dobit proizvodne kompanije za iznos ispravljenih transfernih cena, dok bi Švajcarska i dalje uzimala prvobitno iskazanu nižu nabavnu cenu kao osnov za utvrđivanje oporezive dobiti. Time bi se uvećao ukupni teret na nivou grupe i ista dobit bila bi dva puta oporezovana.
Mehanizam koji obezbeđuju međunarodni ugovori o izbegavanju dvostrukog oporezivanja predviđa da se takvo dvostruko oporezivanje otkloni tako što bi poreska uprava druge države ugovornice (u našem primeru – Švajcarske) trebalo da izvrši korespondirajuću korekciju poreske osnovice svog rezidenta, povezanog društva koje je učesnik takve transakcije.
Kako bi se ovaj mehanizam dosledno sprovodio i dvostruko oporezivanje uspešno otklonilo, neophodno je da se transferne cene utvrđuju primenom iste metodologije u obe zemlje u kojima se vrši korekcija, odnosno usklađivanje. Pravila o utvrđivanju visine transfernih cena su, zapravo, razrada principa „van dohvata ruke” na čijem su definisanju paralelno radili stručnjaci Poreske uprave SAD, kao i stručna tela OECD i UN od kraja sedamdesetih godina prošlog veka, da bi se do konačnog teksta pravila i metodologije došlo sredinom devedesetih, kada su i donete prve OECD Smernice, koje su izmenjene i dopunjene 2010. godine. Ovim smernicama utvrđena je metodologija analize, kriterijumi uporedivosti, kao i metode za određivanje tržišnog raspona prihvatljivih uporedivih transfernih cena.
Usled različitih računovodstvenih zakonodavstava i praksi, različitih nacionalnih poreskih zakonodavstava, apsolutno je neophodno da se u najvećem mogućem broju zemalja ujednači metodologija, obračun i dokumentovanje transfernih cena, kako bi se izbegli međunarodni sporovi i međunarodno dvostruko oporezivanje, smanjili rizici arbitrarnih korekcija transfernih cena i uvećala pravna sigurnost.
U tom smislu, značaj najnovijih izmena Zakona i korišćenje prevoda OECD Smernica, kao prihvatanja međunarodnog standarda za utvrđivanje transfernih cena, ogleda se u tome što Srbiju svrstava u red država u kojima je takva praksa u skladu s trendovima u razvijenim zemljama, kao i u naprednijim zemljama u razvoju. Ovakva predvidivost i pravna sigurnost zasigurno će predstavljati, s jedne strane podsticaj za multinacionalne korporacije da se lakše odluče za svoje investiranje u Srbiju, a s druge stvoriti mogućnosti Poreskoj upravi da u slučaju zloupotreba izvrši korekcije transfernih cena i ostvari veći poreski prihod, s tim što će, uz primenu međunarodnih standarda, ove korekcije biti prihvatljivije za multinacionalne korporacije.
Izazovi s kojima će se suočavati poreski obveznici, kao i Poreska uprava, jesu pre svega nedovoljno uporedivih transakcija koje obavljaju nezavisna društva usled nedovoljne sofisticiranosti srpskih privrednih društava u poređenju s multinacionalnim kompanijama i na drugom mestu nedovoljno obučen i stručan kadar, sa čime su se suočavale i razvijene zemlje pre dvadesetak godina. Korak napred u pravcu regulisanja ove kompleksne oblasti, međutim, svakako će biti odličan impuls za dalji razvoj ove branše u Srbiji i podsticaj da se problemi s kojima će se sve zainteresovane strane susretati prevaziđu.
Najvažnije odredbe Pravilnika o transfernim cenama
Pravilnikom se definišu forma i sadržina dokumentacije o transfernim cenama, izbor i način primene metode po principu „van dohvata ruke” kod utvrđivanja cene transakcija među povezanim licima, kao i način utvrđivanja osnovice za obračun amortizacije stalnog sredstva nabavljenog iz transakcije s povezanim licem.
Pravilnik bi trebalo da doprinese jasnijoj primeni postojećih propisa i većoj sigurnosti pri određivanju konačne obaveze poreza na dobit.
Podsećamo da Zakon propisuje obavezu za sve poreske obveznike da uz poresku prijavu i poreski bilans za 2013. godinu podnesu i dokumentaciju u okviru koje se prikazuju vrednosti transakcija s povezanim licima po principu „van dohvata ruke”.
Kazne za neposedovanje dokumentacije o transfernim cenama izuzetno su visoke. Ukoliko poreski obveznik propusti da uz poreski bilans priloži dokumentaciju o transfernim cenama ili je priloži u nepotpunom obliku, nadležni poreski organi će izdati opomenu i zahtevati da se ona dostavi, odnosno dopuni, u periodu od 30 do 90 dana od dana dostavljanja opomene. Ukoliko zahtevanu dokumentaciju o transfernim cenama ne dostavi u roku koji je odredio poreski organ, poreski obveznik će biti kažnjen na sledeći način:
1) novčanom kaznom u rasponu od 100.000 do 2.000.000 dinara za poreskog obveznika (koja predstavlja poresko nepriznati trošak);
2) novčanom kaznom u rasponu od 10.000 do 100.000 dinara za odgovorno lice u pravnom licu (koja takođe podleže porezu na dohodak, ako je kazna izmirena od strane poreskog obveznika – pravnog lica);
3) 15% poreza na dobit na razliku između tržišnih cena i onih korišćenih u transakcijama između povezanih lica;
4) zateznom kamatom na iznos manje plaćenog poreza na dobit koja je obračunata po stopi jednakoj godišnjoj referentnoj stopi NBS, uvećanoj za deset procentnih poena;
5) zabranom obavljanja određenih delatnosti u periodu od tri meseca do jedne godine u slučaju umanjenja poreske osnovice.
Blagovremenom i tačnom pripremom dokumentacije o transfernim cenama, gore navedene kazne mogu se izbeći, a teret dokazivanja primene transfernih cena u transakcijama između povezanih lica prelazi na Poresku upravu.
Nije predviđena obaveza podnošenja posebne dokumentacije koja se odnosi na pojedinačne transakcije između članova grupe povezanih lica, osim ukoliko to ne zahteva Poreska uprava. Takođe, poreski organ prilikom postavljanja zahteva za dostavu dodatne dokumentacije mora da ima u vidu troškove koji se nameću obvezniku u pogledu pripreme dodatne dokumentacije i mogućnosti poreskog obveznika da obezbedi dodatnu dokumentaciju, kao i da ostavi primeren rok za dostavu dodatne dokumentacije.
ŠTA TREBA DA SADRŽI IZVEŠTAJ?
U skladu s Pravilnikom, poreski obveznik je dužan da prilikom podnošenja poreskog bilansa podnese i dokumentaciju o transfernim cenama u formi izveštaja koji treba da sadrži:
1) analizu grupe povezanih lica kojoj pripada obveznik;
2) analizu delatnosti;
3) funkcionalnu analizu;
4) izbor metoda za ocenu usklađenosti transfernih cena s cenama po principu „van dohvata ruke”;
5) zaključak;
6) priloge.
Takođe, poreski obveznik je dužan da navede sva lica koja su s njim povezana i definiše način na koji je utvrdio povezanost s konkretnim licem. Ova odredba je značajna jer može dovesti do većeg opterećenja za poreske obveznike koji posluju u okviru velikih multinacionalnih grupa.
Metode za analizu transfernih cena
Pravilnik daje i smernice u vezi sa izborom najprikladnijeg metoda u odnosu na delatnost obveznika, i propisuje način izračunavanja obračunskih veličina koje se koriste u primeni različitih metoda.
Za razliku od dosadašnje prakse gde je metod uporedive cene na tržištu bio primaran, sada je poreski obveznik dužan da u skladu sa okolnostima svakog konkretnog slučaja izabere najprimereniju metodu utvrđivanja cene transakcija po principu „van dohvata ruke” za svrhe analize transfernih cena.
U pojedinim slučajevima analize transfernih cena moguće je korišćenje nekoliko metoda, ali svaki izabrani metod mora biti praktično primenjiv i mora za krajnji efekat imati razumnu procenu rezultata u skladu s principom „van dohvata ruke”.
Pravilnikom su propisane sve metode koje se i prema OECD Smernicama mogu koristiti za analizu transfernih cena. Zatim, propisane su i opšte smernice za primenu metoda kao i primeri situacija u kojima se metodi mogu primenjivati.
Pravilnik predviđa sledeće metode:
1) metoda uporedive cene na tržištu;
2) metoda preprodajne cene;
3) metoda cene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu;
4) metoda transakcione neto marže;
5) metoda podele dobiti.
Pravilnik sadrži i dodatna pravila u vezi s primenom svake od konkretnih metoda. Tako je propisano kada se primenjuje metoda uporedive cene na tržištu, koji su najznačajniji faktori uporedivosti, kao i kada se transakcija može smatrati uporedivom iako postoje razlike u odnosu na transakciju s povezanim licima. Osim toga, utvrđeno je šta se može koristiti kao uporediva bruto marža za potrebe metoda preprodajne cene, kao i metoda cene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu. Isto važi i za transakcionu neto maržu za potrebe primene metode transakcione neto marže. Najzad, utvrđeno je i kada se preporučuje primena metode podele dobiti, te način na koji se utvrđuje podela dobiti u skladu s principom „van dohvata ruke”.
Pored metoda navedenih u Pravilniku, moguća je i primena bilo koje druge metode pod uslovom da metode iz Pravilnika nije moguće primeniti ili ako je druga metoda primerenija okolnostima konkretnog slučaja.
Ukoliko se ustanovi da transakcije s povezanim licima nisu realizovane po tržišnim uslovima, poreski obveznik primenom navedenih metoda utvrđuje i iznos eventualne korekcije transfernih cena za svaku pojedinačnu transakciju sa svakim pojedinačnim povezanim licem. Sabiranjem iznosa korekcija transfernih cena po osnovu transakcija s pojedinačnim povezanim licima utvrđuje se ukupna korekcija koja se zatim uključuje u poresku osnovicu.
Bitna novina predviđena Pravilnikom jeste mogućnost da poreski obveznik smanji korekciju po osnovu transfernih cena prema pojedinačnom povezanom licu za iznos „negativne korekcije” realizovane na drugim transakcijama sa istim povezanim licem. „Negativna korekcija” moguća je ukoliko obveznik ostvaruje prihod po osnovu transfernih cena koji je viši od tržišnog ili rashod koji je niži od tržišnog.
POVEZANO LICE
Podsećanja radi, Zakon predviđa da se licem povezanim sa obveznikom smatra ono fizičko ili pravno lice u čijim se odnosima sa obveznikom javlja mogućnost kontrole ili značajnijeg uticaja na poslovne odluke. U slučaju posrednog ili neposrednog posedovanja najmanje 25% akcija ili udela smatra se da postoji mogućnost kontrole nad obveznikom. Smatraće se da mogućnost značajnijeg uticaja na poslovne odluke postoji i kada lice posredno ili neposredno poseduje najmanje 25% glasova u obveznikovim organima upravljanja. Licem povezanim sa obveznikom smatra se i ono pravno lice u kome, kao i kod obveznika, ista fizička ili pravna lica neposredno ili posredno učestvuju u upravljanju, kontroli ili kapitalu, na ovako predviđen način. Licima povezanim sa obveznikom smatraju se bračni ili vanbračni drug, potomci, usvojenici i potomci usvojenika, roditelji, usvojioci, braća i sestre i njihovi potomci, dedovi i babe i njihovi potomci, kao i braća i sestre i roditelji bračnog ili vanbračnog druga lica koje je sa obveznikom povezano putem navedenog procentualnog učešća od 25%.
Ipak, najveći nedostatak Pravilnika u vezi s dokumentacijom jeste odredba kojom je dato pravo Poreskoj upravi da, ukoliko u postupku kontrole utvrdi da dokumentacija o transfernim cenama koju joj je dostavio poreski obveznik nije pripremljena na način koji pruža odgovarajuću osnovu za utvrđivanje usklađenosti transfernih cena obveznika s cenama utvrđenim po principu „van dohvata ruke” i bez upućivanja zahteva za dopunu dokumentacije pristupi samostalnoj izradi, odnosno dopuni dokumentacije o transfernim cenama, primenjujući odredbe Pravilnika. Čini se potpuno neopravdanom odredba prema kojoj je Poreska uprava ovlašćena da sama, bez prethodno upućenog zahteva poreskom obvezniku da dopuni dokumentaciju, izrađuje i dopunjuje dokumentaciju. Evidentno je da se time pre svega krši pravo poreskih obveznika iz Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji („Sl. glasnik RS”, br. 80/2002, 84/2002, 23/2003, 70/2003, 55/2004, 61/2005, 85/2005, 62/2006, 63/2006, 61/2007, 20/2009, 72/2009, 53/2010, 101/2011, 2/2012, 93/2012, 47/2013 i 108/2013) da zastupaju vlastite interese pred Poreskom upravom, ali i pravila istog zakona o snošenju tereta dokazivanja u poreskom postupku.
Zaključak
Godinama su pravila o transfernim cenama bila najslabija karika u sistemu poreza na dobit pravnih lica Republike Srbije. Oskudna i nedorečena zakonska regulativa, svedena na svega nekoliko članova koji su ostavljali više pitanja nego što su davali odgovora, izazivala je podozrenje svih koji su se u Srbiji bavili privrednom delatnošću, a ponajviše onih od kojih smo često očekivali, i od kojih i danas često očekujemo, da će ulaganjem u Srbiju doprineti razvoju zemlje i poboljšanju standarda njenih građana – stranih investitora.
Donošenjem Pravilnika ministar finansija je zaokružio ovu seriju legislativne aktivnosti na unapređenju oblasti transfernih cena u Republici Srbiji, započete krajem 2012. godine donošenjem izmena i dopuna Zakona. Iako ima izvesnih nedostataka, ovaj Pravilnik svakako predstavlja korak napred u usklađivanju jedne tako važne oblasti, kakva je porez na dobit pravnih lica, sa svetskim standardima. Ukoliko i praksa Poreske uprave u njegovoj primeni bude u skladu sa svetskim standardima, Srbija će značajno unaprediti poslovni ambijent u delu oporezivanja pravnih lica.
Na samom kraju može se zaključiti da se u sistemu oporezivanja dobiti pravnih lica pitanje regulisanja transfernih cena konačno u potpunosti usklađuje s dobrom međunarodnom praksom. Tako je izmenama Zakona odobrena primena svih raspoloživih metoda za procenu cene „van dohvata ruke” i izvršena afirmacija pravila razrađenih u OECD Smernicama, koje se smatraju referentnim izvorom u domenu regulacije pitanja transfernih cena. Na ovaj način se znatno smanjuju regulatorni troškovi i rizici poslovanja, naročito kod multinacionalnih privrednih društava koja posluju u Srbiji i koja studije u domenu transfernih cena izrađuju na globalnom nivou, a koje nisu mogle biti primenjene u Srbiji zbog ograničenja koja su postojala u Zakonu. Osim toga, na ovaj način se stvaraju pretpostavke i za pojačane aktivnosti Poreske uprave u sferi kontrole primene pravila o transfernim cenama, što bi trebalo da dovede do smanjenja poreske evazije u ovoj oblasti.